Jezik-bašta, korov-biljka

Ne prođe ni čas a kamoli dan zaposlenog u ovdašnjoj školi, a da mu do ušiju ne dopre jedna od najprisutnijih „mantri“ mladih ljudi današnjice - Krsta mi… Ostroga mi… Ostroške mi grede…

Neko ko ne razumije duh ovog jezika i ovog podneblja, pomislio bi kako crnogorska omladina, tačnije značajan njen dio, visoko uvažava svoje religijske ili kulturno-istorijske vrijednosti. Eto, kad se i zaklinje njima!

No, dovoljno je samo oslušnuti u kojem se kontekstu izgovaraju ove formule, da sve postane jasno. Od najblaže konstrukcije: Krsta mi, kakav lik (ili kakav trip)!, pa sve do onih mačističkih, ništa manje zastupljenih: Ubiću te, Ostroga mi! ili Krsta mi, glavu ću joj okinut’ , u čovjeku koji to čuje ne prestaje da se buni ono nešto što ga i tjera da se zapita - je li ovo jezik nekakve nove ljubavi prema Bogu, crkvi, vjeri, ili pak, jezik stare, poznate netrpeljivosti čovjeka prema čovjeku?! Za neupućenog možda može zvučati i ovako i onako, ali u osnovi, sigurno je jedno - ovo je jezik bez ikakvog dubljeg značenja i smisla. Niti je ljubav, niti je mržnja, niti vjera niti nevjera, već opšta sveprisutna nekultura.

I, da nije tragično, bilo bi komično! Čovjeku zaista ne može da ne bude smiješno kad shvati koliko su ove riječi ovladale leksičkim potencijalima svojih govornika. No, taj smijeh je i kratkotrajan i gorak. Jer, ništa kao ova tobožnja zaklinjanja i tobožnje prijetnje ne oslikava stanje svijesti našeg mladog čovjeka.

Kul, ekstra, trip i top, i cijele čete anglicizama u našoj savremenoj leksici , zaista zvuče top u poređenju sa ovim domaćim proizvodima. Za pojedinca, osjetljivog na riječi, takva stvarnost može biti i bolna, pogotovo kad shvati da malo šta može učiniti da bi se nešto pokrenulo nabolje. A od „shvatiti“ do „prihvatiti stanje stvari“ ponekad je dalek put. I ovaj je tekst, vjerovatno, izraz tog neprihvatanja.

Kad jedan šesnaestogodišnjak, čiji je fond upotrebne leksike ionako skučen i ne prelazi dvjestotinak riječi (pretjerasmo li, zaboga?!), poslije svake pete izgovara gore narečeno, očigledno je da ne zna suštinu riječi koje izgovara, niti je svjestan težine značenja njihovog novonastalog spoja. I nije kriv što to ne zna, kao što nije kriv što ne zna da se to u njemu sudaraju sile primitivnog sa silama lažno religioznog. Kriv je neko drugi. Biće da smo ti drugi, koliko nam god bilo nemilo čuti i priznati, opet - mi.

Ovdje se neminovno nameće pitanje - ko je i kada krenuo u prašinu da baca tako svete riječi? Pred tim riječima bi, da je sreće, bez obzira jesmo li religiozni ili ne, trebalo da zastanemo prije nego ih izgovorimo, i da se dobro zapitamo moramo li ih uopšte izgovarati. Stari su govorili: ako naumiš da ideš Tamo (pod Ostrog), ne govori o tome, samo kreni. Neke riječi naprosto ne treba previše rabiti, poručivali su. Dakle, bili mi teisti, ili ateisti, ili, možda, agnostici, postoje neke vrijednostii koje zaslužuju neupitno poštovanje. Ružno je i strašno što su baš one uprljane.

No, tu nije kraj. Tako srozavajući do bescjenja sopstvene identitetske ili religijske simbole, naravno da ne proširujemo razumijevanje i toleranciju za one koji do svojih religijskih ili identitetskih simbola istinski drže. Zaista, kako će onaj koji ne poštuje sopstveno, poštovati tuđe?! Neće poštovati. Formalno, možda da, suštinski ne.

Mi zapravo danas beremo plodove onoga što smo poodavno posijali, i što nismo prestajali gajiti svih ovih godina. Bilo je to onda kad su mnogi na ovim prostorima zaspali kao komunisti, a probudili se kao veliki vjernici. Mislili su da je dovoljno niz dična prsa objesiti zlatan lanac sa što većim krstom, ili zamijeniti Titovu sliku slavskom ikonom. Dalji koraci širenja ljubavi prema Bogu bili su jednostavni, kakvi valjda i treba da budu da bi bili masovno prihvaćeni - od religije napraviti kič i pomodarstvo, od crkvi i manastira vašarišta, od riječi duboke semantike i još dublje simbolike napraviti jeftine igračke, pa ih dati djeci kao pištolje na vodu, da vitlaju i prskaju njima. I evo ih, ispaljuju jedni na druge salve besmisla, laži i prostakluka.

I ništa bitno mi tu sad, kad smo dovde dogurali, ne možemo popraviti. Primitivizam je korov-biljka, korijeni su joj duboki, sjeme rasprostranjeno. U jeziku je taj korov najvidljiviji. Džiklja.

Pa opet, jedini naš spasilac, u ovom slučaju, može biti jezik sam. Jedino jezik, sa svojom drevnom sposobnošću samoočišćenja, može odbaciti ove trenutne leksičke spodobe, kad jednom sasvim budu istrošene. Ne bi mu bilo prvi put. Mnoge su ga mode pohodile i dosad, pa je nekako odolijevao. Potrebno je samo - vrijeme. I neka druga moda. Nadajmo se ljepša.

(jedro.me)

( Vesna Pavićević )