Damir Urban: Mamut je 100 odsto naš

Poznati hrvatski roker Damir Urban nastupiće 18. aprila u kotorskoj diskoteci Maximus. Početak svirke je zakazan za 22 sata, do ponoći će ulaz koštati pet, a nakon toga osam eura. Urban u Crnu Goru dolazi u sklopu turneje na kojoj promoviše aktuelni album "Mamut".

O novom izdanju, ali i nacionalizmu, inspiraciji, saradnji sa Nikolom Vukčevićem i prijetnjama koje je dobio i mnogo čemu drugom poznati muzičar je pričao u iscrpnom intervjuu za "Vijesti nedjeljom".

Kakav je bio proces rada na "Mamutu", po čemu se novo izdanje razlikuje od prethodnih?

Proces je dosta sličan kao i na svim albumima do sada. Veća je razlika u tome što onaj koji radi album proživljava u tom periodu. S obzirom da je svaki album odraz autora i vremena u kojem živi, njegovog raspoloženja i razmišljanja, vjerujem da je i "Mamut" slika društva u kojem smo ja i bend živjeli tada, mojih okupacija, tema, frustracija, pitanja i odgovora koji su mi se vrtjeli u glavi. To je drugačije od onog što je bilo kad smo radili neki drugi album. A što se tiče samo tehničke razlike, "Mamut" je snimljen u našem studiju, većinom na našoj opremi i to je prvi album koji smo radili sami, radili smo slobodnije, manje opterećeni nego inače.

Kako je došlo do saradnje sa Nikolom Vukčevićem na filmu "Dječaci u ulici Marksa i Engelsa? Odakle se znate sa rediteljem, kako Vam je bilo na snimanju, kako ste zadovoljni finalnim produktom?

Došli smo u kontakt prvo telefonom, pa mejlovima, a onda je Nikola odlučio da dođe u Rijeku. Na snimanju je bilo divno. Dio gdje ja učestvujem snimao sam isključivo sa Goranom Bogdanom, vladala je vrlo prijateljska i intimna atmosfera, daleko od nekakvog "posla". Što se tiče finalnog produkta, ja sam nebitan dio tog filma tako da sve pluseve treba pripisati režiseru.

Kao i mnoge poznate ličnosti, podržali ste kampanju "Glasam protiv" uoči kontroverznog referenduma o bračnoj (ne)jednakosti polova u Hrvatskoj. Kako gledate na konačni rezultat, izgleda da angažovanje poznatih nije puno pomoglo?

Ta kampanja je malo širi problem i tema koju teško možemo obraditi samo jednim pitanjem, ona traži vjerovatno poseban intervju. Ali ako moram ovako ukratko da odgovorim - žao mi je što to nije prošlo.

Mislim da je to što su se ljudi zauzeli za prava manjinskih zajednica, u ovom slučaju LGBT, ipak donijelo neke dobre stvari. Dio ljudi je postao svjesniji te teme i problema. Nažalost kampanja crkve i nekih desnih, tradicionalističkih stranaka koje su pokrenule to pitanje pokazala je da su oni bili puno spremniji. U tom trenutku, s obzirom na krizu u kojoj se nalazimo, postojala je jedna nepovjerljivost ljudi prema vladajućoj koaliciji, što mi je sasvim razumljivo i strah me da se na neki način vlada kažnjavala za loše obavljen posao glasanjem da se uskrati pravo na istopolne rakove. Plašim se da je dio ljudi pobrkao lončiće, a oni koji su željeli da se donese taj zakon su iskoristili situaciju. Ipak, mislim da nijedan angažman gdje se neko trudi da svoje društvo učini boljim nije uzaludan niti može biti. I teško ga je mjeriti isključivo po rezultatu izbora.

Da li je tačno da ste zbog toga (učešća u kampanji) i inače još nekih drugih stvari dobijali prijetnje i kako se nosite sa njima? Da, naravno da jesam. Ne čitam komentare na portalima, ali neki koji čitaju kažu mi da je bilo stvarno groznih, pa i težih prijetnji. Naravno da imam i susrete sa nekim takvim situacijama, ali nemam nikakvog straha od toga. Zadnje što bih sebi dozvolio je da neko uspije da me zastraši i da zbog toga promijenim svoj stav ili moralni kodeks. Jedino me može učvrstiti u vlastitom stavu.

Poznato je da ne volite nacionalizam, kako se po vama pokazuje ljubav prema domovini?

Kao prvo, mislim da ne postoji zdrav nacionalizam. Automatski nisam pristalica tako nečeg i mislim da to nikad nikome u istoriji nije donijelo ništa dobro. Mislim da se ljubav prema domovini može pokazati na razne načine, ali sigurno ne riječima. Potpuno mi je nebitno ko što govori i kako se deklariše, što ko o sebi misli, bitno je isključivo što ko radi. Ako je neko stručnjak u tome što radi i ako je priznat ili na neki način pomaže zajednici svojim radom, onda on automatski radi dobro i za svoju domovinu, što znači i da je voli. Jedino je takva ljubav potrebna i poželjna, sve ostalo je smiješno, samim tim što niko od nas nije zaslužio to. Hoću da kažem da ja nisam Hrvat svojom zaslugom. Ja sam se rodio ovdje, da sam se rodio sto kilimotera južnije ili sjevernije bio bih pripadnik druge narodnosti. I stvarno je smiješno biti ponosan na nešto što nisi sam zaslužio i nisi dobio svojim radom, zalaganjem, stručnošću, učenjem.... Tako sam ponosan isključivo na nešto što sam sam stvorio i zaslužio i za što sam se zalagao ili žrtvovao...

Odustali ste od fakulteta kako bi se ozbiljnije posvetili muzici, odakle Vam sigurnost da ćete uspjeti u tom poduhvatu ili ste prihvatili da se kockate?

Da se ne lažemo, u vrijeme kad sam odustao od fakulteta je bend Laufer bio itekako poznat na prostoru Hrvatske i Slovenije i već sam mogao gotovo normalno da živim od muzike. Tako da mi za prekid fakulteta nije trebalo neko veliko ludilo i hrabrost. Teško sam pratio predavanja, jer su se neka bitna događala petkom, a ja sam tada imao koncerte i bilo je nemoguće prisustvovati. A ako ne prisustvuješ nisi mogao da dobiješ potpis u indeks, bez toga nisi mogao izaći na ispite, pa nisam imao puno izbora. Da ne bih čekao da me izbace sa fakulteta ja sam odlučio da sam prekinem i to nije bilo nikakvo kockanje, jer smo tad već davali intervjue i punili klubove.

Rekli ste da ste "slikar koji eto trenutno svira". Da li još uvijek mislite isto, da li se može očekivati u nekom trenutku da se više posvetite slikarstvu nego muzici?

Moguće, da. S obzirom da se muzikom mnogo više bavim nego slikarstvom i da mi to uzima mnogo više vremena, mogu reći da sam u ovom trenutku sigurno mnogo bolji muzičar nego slikar. Ipak, kad mi neke komponente fale u muzici, lijepo mi je što se mogu vratiti slikarstvu ili bilo kakvoj vizuelnoj umjetnosti. Kad kažete slikarstvo uvijek se zamišlja neko sa kistom u ruci i uljanim bojama, ali ja ne mislim isključivo na to. Bavim se i nekim konstrukcijama, miješanim tehnikama, imao sam jedan period kad me vatra impresionirala i neke poluizgorjele mase, katran, plastika, zemlja... Svašta sam prošao i drago mi je da mi je to ostalo kao hobi i da je muzika dovoljno eksponirana da nemam potrebu da sve što radim u vizuelnim medijima prikažem javnosti. To može da ostane ljudima nepoznato, a meni dovoljno, jer je proces rada puno bitniji od samog završetka i prikazivanja tog djela.

Uskoro će se navršiti tri decenije od kada se aktivno bavite glazbom, kako gledate na put koji je iza Vas?

Drago mi je da je tako kako je, sa svim manama i problemima. Drago mi je da danas mogu pokazati svom sinu ili možda i javnosti jednog dana svoje prve snimke gdje se vidi koliko sam neuk i koliko je to loše, zapravo katastrofalno. Od pjevanja koje je u falšu i u jednom tonu, koje je kao neko naricanje, do muzike koja je iz današnje perspektive presmiješna. Drago mi je da se da vidjeti koliko se može napredovati u nečemu, pa čak i ako nisi rođeni talenat, jer ja to sigurno nisam. Međutim, dugogodišnji rad i ljubav prema muzici, istraživanju, učenju od boljih malo po malo me učinila boljim u tome što radim. I kada poslušam svoje prve snimke i današnje to je gotovo neprepoznatljiva osoba. Tako da vjerujem da je ovo što danas radim sigurno bolje nego ono što sam radio prije pet godina ili deset, ali mi to takođe daje nadu da ću za pet godina biti bolji nego danas i to me veseli.

Dosta čitate i kazali ste da često Vaša pisanija Vam djeluju smiješno pri genijalnosti nekih pisaca, da li Vas to sputava ponekad kad pišete?

Da. Dogodi se da čitajući određene pisce, kad zatvorim knjigu shvatim da sam zapravo imao priliku da pročitam nešto što nadilazi moje mogućnosti i uopšte nekog prosječnog čovjeka, da je to bio neko ko je na neki način poseban, rođen i izabran za to što radi. Onda mi se desi da moram da uzmem pauzu i od po par mjeseci sa pisanjem jer sam do te mjere sa jedne strane nadahnut i ohrabren, a sa druge kad pokušam da stavim nešto na papir brzo shvatim da sam smiješan u odnosu na to što sam imao prilike da pročitam. Tako da mi treba jedan period da mi se to slegne i da se maknem od toga. Ali, srećom se to ne događa tako često, nije mi baš sve što pročitam čudesno dobro.

Kakvo je stanje svijesti, kako je u glavi Damira Urbana kada nastaju pjesme?

Često mi se događa da određena pjesma dugo živi u mojoj glavi i da se spremam za nju, da se gotovo bavim istraživačkim radom prije nego što krenem da je pišem. Imam priču, slike, podatke i dok se trudim da napravim to što već žvaćem mjesecima u glavi desi se da onako iz čiste zabave krene neka pričica, neka iskra se desi i samo zapišem nešto na brzinu što mi je palo na pamet da ne bih zaboravio. I onda se desi da ta pjesma koja nastane usputno, da u njoj puno bolje izrazim što sam htio reći nego u onoj koju razrađujem već mjesecima. Tako da nema neke formule, nekad se dogodi da je bolje raditi instiktivno. Manje-više ionako su sve teme o kojima pišem sazrele u meni.

U jednom intervjuu pričali ste da se recimo francuski umjetnici drže kao kap vode na dlanu, dok se na ovim prostorima na umjetnike gleda kao na beskorisnu masu koja troši državni novac. Zašto je takav stav zastupljen, što je potrebno da se to promijeni?

Francuska nacija postoji puno duže nego naša zemlja. Mi smo nažalost veći dio istorije bili pod nečijom čizmom, pri tome mislim na sve zemlje prostora bivše Jugoslavije. Vrlo mali dio istorije smo bili samostalne države, a i kada jesmo onda nam je to opet dozvolio neko od velikih i itekako smo tu nezavisnost plaćali na neki drugi način. Hoću da kažem da oni imaju dugu tradiciju i jasno im je da nakon 50 godina se neće niko sjećati njihovog predsjednika vlade, ministra finansija ili ne znam kojeg političara, jer su oni vrlo promjenljivi i nestaju u istoriji. Ono po čemu ljudi pamte Francusku i imaju određenu sliku o njoj je upravo njena kultura, njeni umjetnici. Podržavanjem rada umjetnika u tim zemljama one dobijaju na imidžu i na drugačiji način ih percipiraju.

Tako zemlje dobijaju na imidžu i na drugačiji način ih percipiraju. Da smo pametni, naravno, istakli bi mi svoje. Ali, kod nas je sve dnevna politika

Da smo pametni, naravno, da bi trošili novac kako bi istakli svoje kompozitore, slikare, pisce, pa i naučnike. Ali s obzirom da se sve kod nas svodi na dnevnu politiku i da stranke proživljavaju od izbora do izbora sigurno im je cilj da masu drže pod kontrolom i da nas zaokupe nekim potpuno nebitnim događajima, da nas podijele na što je više moguće particija, pa se onda ljudi bave tim ko navija za koji klub, iz kojeg je kvarta, države, koje je boje kože... Na taj način mi vodimo brigu o glupim stvarima, lakše je manipulisati sa nama. A u trenutku kad se ulaže novac u kulturu javnost se obrazuje i senzibiliše pa je sa njom teže manipulisati, tako da mi nije čudno da se naše vlade ne bave sa tim.

Često se dešava da Vas guraju u alternativu, a da Vi tu titulu odbijate, zbog čega?

Guraju nas zato što vjerujem da sve što im je donekle nerazumljivo i sve što je malo drugačije, što ispada iz njihovog pojmanja muzike i teksta, to je najlakše staviti u alternativu. Pogotovo ako alternativu određuje to što ja izlgledam čudno, što sam ćelav i što imam naušnicu u nosu. Pitam se da li bi pjesma "Priđi mi bliže" ili "Odlučio sam da te volim" ili "Astronaut", da je izvodi jedan dečkić sa lijepom frizurom i obučen u traperice i majicu kratkih rukava, bila tretirana isto kao alternativa ili bi to tada bila normalna pop rok muzika. Ali s obzirom da to izvodi jedan ćelavac sa naušnicama, onda je to alternativa. U svakom slučaju, mislim da bi trebalo odvojiti djelo od mene, dakle pričamo o stilu pjesama, a ne o stilu mog izgleda i oblačenja. Te pjesme su jedino što imam i meni najvrijednije, ali imaju formu klasične rok pjesme - i po trajanju i po instrumentima koje koristimo.

Moje pjesme zadovoljavaju formu da se vrte na radio stanicama i na TV-u i u tome ne vidim ništa alternativno. Kada bi ta muzika bila duža, kada ne bi poštovali tu formu od četiri minuta nego kada bi trajale pjesme po dvadeset minuta, kada ne bi imale refrene, pjevanja, nego bi bile u drugačijem ritmu, recimo u nekoj mantričnosti ili bilo čemu, u tom slučaju bi mogli da pričamo o alternativi.

A ovako stvarno ne vidim po čemu smo mi nekad alternativni, a nekad rok. Pogotovo kada mi album "Kundera" nagrade za najbolji rok album, a onda "Mamut" gurnu u alternativnu kategoriju. Mislim da je to vjerovatno više stvar trenutka tog tijela ili ne znaju gdje će sa nama, pa nas stave u alternativu jer je to najlakši izbor, ali i dalje tvrdim da moje pjesme nemaju ništa alternativno u sebi. Ako su tekstovi dobri, ako su neke pjesme nekoga dirnule ili se neko u njima pronašao na bolji način nego kod nekoga drugoga to ne znači da su alternativne, već samo da su možda bolje", kaže Urban.

“Otrovne kiše” sam pisao noću sad mi je jutro najinspirativnije

Kad sam bio mlađi, pogotovo u Laufer fazi i "Otrovne kiše" i početka "Žena dijete" većina pjesama je nastajala noću. Kada bi dan prošao, kada bi se sve završilo ja bih sjeo kad sam već potrošen kao čovjek i pisao nešto. A zadnjih desetak godina pišem isključivo rano ujutro, dižem se prije svih i negdje u vrijeme dok se grad još nije probudio, dok još nije sunce izašlo kako treba, kad se ljudi spremaju da idu na posao ja već imam nešto napravljeno. Koliko god mi je prije pasala noć, u posljednje vrijeme stvaram uglavnom ujutro.

( Stefan Strugar )