Sojinka: Bijesan sam jer imam osjećaj da me ponižava sopstvena vlada

(Nastavak iz prošlog broja)

• Prebacuju nigerijskoj armiji da je krajnje gruba ili toliko korumpirana da odbija da se bori. Je li to tačno?

Dosta nam je nasilja, bilo države bilo sektaša. Ne želimo da se nasilje nametne kao instrumenat regulisanja društva. Ali šta da se radi kada grupice napadaju zajednicu i primoravaju ljude da ih slušaju? Ako imate armiju da vas brani, treba zaštititi žrtve. To je moralna odgovornost, pod uslovom da postupa s minimumom poštovanja prava čovjeka.

• Osjećete li stid što su vaši vlastodršci bili nesposobni da zaustave zločine Boko Harama?

Ja sam ljudsko biće prije nego što sam Nigerijac i Afrikanac. Ne osjećam se napadnut kao Nigerijac u suverenoj zemlji, nego kao čovjek pred zločinima protiv čovječnosti. Nije mene stid, treba da se stide oni koji su odgovorni, i jedni i drugi. Ja sam bijesan, jer imam osjećaj da me ponižava sopstvena vlada.

• Kako upravljate tim bijesom da bi se stvari promijenile?

Služim se snagom riječi. Sarađujem sa političkim snagama da ih ohrabrim da sprovedu reforme, upotrebljavam javni prostor da bih vršio presiju na vlast, čim krene pogrešnim putem. Ponekad sam pomogao opoziciji da se organizuje, ali nemam vokaciju da se kandidujem za izbore, to je posao koji zahtijeva puno vrijeme. Ja više volim da ispunim puno vrijeme kao intelektualac.

Želim da se Afrika rekonstruiše kao sekularizovani prostor, odvojen od religija...

• Šta je bilo sa djevojkama koje su otete u Šiboku? Da li se još mogu spasti?

Znamo da su razdvojene u više grupa. Neke su prodate kao robinje, kao seksualni predmeti. Druge su umrle od bolesti ili ubijene, neke su pokušale da pobjegnu. Među njima neće biti nepovrijeđenih. One su uništene za cio život. Zadatak našeg društva je da obezbijedi na bilo koji način da oni koji su počinili taj gnusni zločin i ošamarili lice naše nacije, plate kao prestup protiv čovječnosti. To otmica neće nikada moći da nestane iz našeg sjećanja, ostaće neizbrisiva mrlja u našoj istoriji. Djeca me osobito diraju i potresaju. Nema broja besanim noćima koje mi je otmica tih djevojaka uzrokovala. Kao da se cijela moja egzistenicija isprljala, umanjena time što više nijesu tu. To su naša djeca, moja djeca. I život nastavlja svoj put, ne možemo ga spriječiti da se nastavi. Koža mi se ježi samo kad pomislim na to. Eto mojih odnosa sa mladima. Smatram samo da svako ljudsko biće treba da ima pravo da poraste i postane ono što jeste. Život ne smije brutalno da se prekrati. Osjećam duboku nepravdu, pravo metafizičko odbacivanje za društvo u kome se takve stvari mogu dogoditi. Danas smo svjedoci same duhovne degradacije u čovjeku.

• Međutim, nigerijsko književno i umjetničko stvaralaštvo je u punom razvitku...

Tačno je da se umjetnosti razvijaju kao reakcija na politički nesklad i nehajnost koja primorava umjetnika da kaže: stvorimo naš sopstveni svijet, pošto smo nesposobni da istjeramo ta čudovištra iz našeg društva. Tako smo svjedoci u zadnje vrijeme rascvata slikarstva, skulpture, muzike, pozorišta, romana... I to stvaranje ne poznaje razliku pola, pošto imamo čitavu jednu fantastičnu generaciju žena pisaca. To je veoma pozitivna strana života što smo svjedoci nove žetve rascvjetanih talenata. I to je neka utjeha.

• Afrički kontinent ima u svojoj tradiciji kulturu juruba iz koje vaše djelo crpi neke modele da pokaže današnjem svijetu. Kako danas stoji stvar sa tim?

Zaboravljeni modeli su uvijek tu i funkcinišu, treptavi, živi! Treba da se zna da li su ljudi još u stanju da nauče nešto o sebi. Pogledajmo društvene vrline koje nosi kultura juruba. Sama činjenica što je religija i kultura juruba bila u stanju da pređe kontinente i da se tamo razvije, a da ne preduzme ni krstaški rat ni džihad protiv kultura koje je sretala, dokaz je da je moguće da lagano prodre u druga društva i postane satavni dio kulturnog života. Eto, između ostalog, primjer koji zaslužuje da se za nju zanimamo. Da li se to proučava? Ne vjerujem.

• Šta vas tjera da pišete u ovom haosu?

Ono što nekoga tjera da uzme pero jeste, mislim, to što se nalazi pred nečim nerazumljivim, ili što želi da proslavi nešto veoma je pozitivno zbog čega se osjeća kao dobitnik što pripada ljudskoj vrsti. I tu radost pokušava da izrazi kroz pisanje. Nažalost, moram da priznam, da su do sada većinom najnegativnije stvari bile dominantne na afričkom kontinentu. Neko će reći da je pisanje terapija koja vam dozvoljava da ostanete duhovno zdravi u metežu kontardikcija kaje vas spopadaju. A drugi će reći da je to sve iz osvete. Svetimo se onima koji nam čine život nemogućim i koje želimo da izvrgnemo ruglu. Ili, ako ste optimistilčkog rapoloženja, reći ćete da pisati znači izraziti mogućnost promjene, tako da i oni koji vas čitaju, postanu svjesni da je ta promjena moguća, da stvari nijesu osuđene da ostanu iste. Znači, kad pišemo imamo neki cilj, ali razlozi zbog kojih neko uzima pero, su bezbrojni... Kada dolaze mladi pisci za savjete ja im odgovaram: “Pišite, pišite. Čuvajte sva pisma odbijanja, stavite ih u stranu i nastavite da pišete.“ To sam i ja radio. I to je jedini savjete koji mogu da dam.

• Vjerujete li u Afriku? I koje su vaše nade za nju?

Nikada nijesam sebi postavio tako pitanje: vjerovati ili ne vjerovati u Afriku. Jasno mi je da je Afrika tu i da sam ja Afrikanac. To je činjenica, a ja reagujem na osnovu onoga što činim i što jesam, vjerovati ili ne vjerovati, ne dolazi u obzir. Nema značaja. Želim da se Afrika rekonstruiše kao sekularizovani prostor, kao kontinent odvojen od religija koji bi bio luka mira za one koje progone ekstremizmi, među kojima i religiozni ekstremizmi. Da, volio bih to da doživim demokratski sistem odvojen od religioznog, to je jedina želja koju mogu da formulišem za Afriku...

• Da li vam se čini da su pisac ili umjetnik u opasnosti, izloženi, više nego ikada?

Da li je pisac više izložen nego djeca koja sjede u razredu pred ispit i ubice dolaže, hvataju ih, stavljaju u redove i kidnapuju? To se dogodilo u Šiboku! Djecu kidnapuju svakog dana, djecu ubijaju svakog dana. Kad nam je to u glavi, nemamo vremena da mislimo na našu sopstvenu sigurnost. To je kao da je svijet u ratu. Ili bolje rečeno, kao da su neki djelovi svijeta u ratu. A što se mene tiče, kao da sam cijelog života bio u ratu. Istina, ima mjesta gdje su umjetnici, pisci i novinari u prvim linijama - bio je to je slučaj sa Alžirom devedesetih godina. Bili su desetkovani. Istina, u nekim zonama mi smo vrsta u opasnosti.

(Priredila i prevela Branka Bogavac)

( Vijesti online )