OTPOR
Revolucija u Americi
Senders djeluje kao neko ko dobro zna sa kim ulazi u sukob i koliko su snažne strukture statusa kvo. Zna da se protiv nezajažljivih oligarha, korumpiranog političkog establišmenta i propagandističkih medijskih imperija može boriti samo snagom jasno artikulisane narodne volje
Prije nekoliko dana sam bio u publici prestižnog Komonvelt kluba u San Francisku kada je senator Berni Senders obrazložio razloge zbog kojih se zalaže za političku revoluciju u SAD. Senders je jedini nezavisni senator u Gornjem domu američkog Kongresa, svi ostali su ili republikanci ili demokrate. On je već duže vrijeme poznat u javnosti kao beskompromisni borac za socijalnu i ekonomsku pravdu i njegova priča je u San Francisku dočekana burnim ovacijama. Bio sam svjedok da su ga mnogi na ovom skupu ohrabrivali da se kandiduje za predsjednika na izborima naredne godine. To znači da revolucionarna retorika u SAD više nije vezana samo za krugove radikalne ljevice i pasionirane sljedbenike Herberta Markuzea i Anđele Dejvis nego polako, ali sigurno, postaje dio diskursa postojećeg građanskog staleža.
Razloge za to najbolje navodi sam Senders. Naime, dok se sa jedne strane konsoliduje ogromno bogatstvo u rukama sve manjeg i manjeg broja ljudi, sa druge strane, nezaposlenost, siromaštvo i beznađe zahvata sve šire i šire narodne mase. Situacija iz Marksovog članka Najamni rad i kapital vjerno se preslikala na ulice američkih gradova. "Šuma ispruženih ruku koje mole za posao postaje sve gušća, dok su ruke u njoj sve tanje i tanje". Senders je osporio zvaničnu statistiku koja bilježi stopu nezaposlenosti od 5 odsto i izjavio da, prema procjenama nezavisnih stručnjaka, stopa nezaposlenosti iznosi 11 odsto, dok je za mlade znatno veća i bliži se 20 odsto.
Predmet velikog građanskog nezadovoljstva i sve češćih izliva bijesa kroz proteste i demonstracije je i to što se nesporno povećana produktivnost rada kroz razvoj i primjenu novih tehnologija nije odrazila na zarade, pa je sada srednja američka zarada manja nego prije 25 godina. Sav profit od digitalnih inovacija i rasta uslužnih djelatnosti za sebe je prigrabila klasa već bogatih preduzetnika tj. kapitalista, tako da je razlika između bogatih i siromašnih u ovom trenutku veća nego ikada u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Senders je, na primjer, iznio šokantan podatak da 2 odsto najbogatijih u SAD posjeduje 60 odsto društvenog bogatstva, a da samo jedna porodica, porodica osnivača Volmarta Sema Voltona, posjeduje imovinu jednaku po vrijednosti imovini 40 odsto američkih građana i građanki.
Takva koncentracija kapitala kao razorni tornado ruši pred sobom: sve institucije, sve norme i običaji, sva stečena i Ustavom zagarantovana prava i slobode postaju prazna priča, ruševine koje svjedoče o nekom davno prošlom vremenu kada je kapital bio bar donekle obuzdan stegama zakona i snagom organizovane radničke klase. Je li onda iznenađujuće to što su prije nekoliko godina donesene odluke od strane Vrhovnog suda SAD otvorile mogućnost da se sav taj enormni novac oligarhije prelije u finansiranje političkih kampanja? Već sada postaje izvjesno da će najbogatiji ljudi SAD, kao na primjer braća Kouk (ništa manje skloni koruptivnoj kontroli političkih procesa od braće Đukanović), uložiti u kampanje njima naklonjenih političara na narednim izborima za Kongres više nego dvije, decenijama etablirane političke partije, republikanska i demokratska.
Ovi i slični oligarsi imaju jasnu političku agendu: radikalno smanjivanje socijalnih davanja, kontinuirano urušavanje radničkih i ljudskih prava, uključujući i eliminaciju minimalne cijene rada, umnožavanje poreskih olakšica za krupni kapital, kao i povećana državna ulaganja u vojno-industrijski kompleks koji je u njihovom vlasništvom i koji se kroz imperiju vojnih baza, raketnih sistema i obavještajnih mreža razgranao kroz cijeli svijet kao bršljan neslobode, intelektualnog mraka i smrti.
Kao što već duže vrijeme tvrdi Sendersov kolega, bivši kongresmen hrvatskog porijekla Denis Kucinich neminovno i oštro protivljenje ovim mjerama od strane američkih građana i građanki se kroz servilni medijski establišment cinično kanališe prema starim i novim spoljnim neprijateljima. Tu, da služe imidžu "dežurnih krivaca", defiluju u televizijskim emisijama glavnih američkih medijskih kuća jedno poslije drugog, po potrebi: ISIS-ISIL-IS-Daesh, Putin, iranski ajatolah, nasljednik pokojnog Čaveza Nikolas Maduro, Kim Džong Un, kineski hakeri, (ponekad) francuski golisti, njemački euroskeptici i Lukašenko, (uskoro) Cipras, alterglobalisti, anarhisti, itd. Svi samo ne, naravno, oni koji iza kulisa drže konce lutkarskog pozorišta, preuveličavajući opasnosti i stvarajući atmosferu tenzija i straha: Volstrit, Pentagon i Lengli (sjedište CIA).
Ipak, ima nade da u Americi može doći do progresivnih obrta koji u dogledno vrijeme mogu imati revolucionarni značaj. Sendersova predsjednička kampanja može da generiše odlučujući podsticaj za lokalnu, regionalnu i nacionalnu mobilizaciju građana i građanki u cilju oživljavanja svih mehanizama i procesa američke demokratije. Čini se da je Senders uspio da nađe način da prevlada apatiju i nezainteresovanost za politiku tipičnu za većinu američkih omladinaca i studenata tako što je, kao jednu od glavnih komponenti svog političkog programa, uključio besplatno obrazovanje na državnim univerzitetima i eliminisanje kamata na studentske kredite. Jasno je da onaj koji ima mlade na svojoj strani, može da bude siguran u političku budućnost svojih ideja.
Sve u svemu, Senders djeluje kao neko ko dobro zna sa kim ulazi u sukob i koliko su snažne strukture statusa kvo. Zna da se protiv nezajažljivih oligarha, korumpiranog političkog establišmenta i propagandističkih medijskih imperija može boriti samo snagom jasno artikulisane narodne volje. Milioni američkih građana i građanki se moraju povezati, udružiti i organizovati da bi se napravio revolucionarni pomak za 99 odsto ne samo američke, nego i globalne populacije. Sendersova misija je da inspiriše i da motiviše, ali bez širokog i posvećenog građanskog angažmana od promjena ne može i neće biti ništa.
Slično je i u Crnoj Gori. Misija Pokreta za neutralnost umnogome podsjeća na misiju Sendersa, Kucinicha i drugih progresivnih američkih političara. U njima Pokret ima prirodne saveznike, a od Kucinicha je već dobio pohvale i podršku. Ukoliko Sendersov Komitet za predsjedničku kandidaturu bude opredjelio da mogu biti od pomoći u kampanji na međunarodnom planu, imaju već moj pisani pristanak.
( Filip Kovačević )