Posljednja šansa za Ukrajinu i EU

Evropska unija se nalazi na raskršću. Kako će ona izgledati za pet godina, biće odlučeno u narednih tri do pet mjeseci. Godinu za godinom, EU se uspješno probijala kroz teškoće. Sada, međutim, mora da se suoči sa dvije egzistencijalne krize: Grčka i Ukrajina. To bi za nju moglo biti previše. Prema dugotrajnoj grčkoj krizi svi se pogrešno odnose od samog početka. Emocije su sada toliko jake da je provlačenje jedina konstruktivna alternativa.

Ali Ukrajina je nešto drugo. To je crno-bijeli slučaj. Rusija Vladimira Putina je agresor, a Ukrajina, braneći sebe, brani vrijednosti i principe na kojima je EU izgrađena. Ipak, Evropa Ukrajinu tretira kao drugu Grčku. To je pogrešan pristup i proizvodi loše rezultate. Putin stiče prednost u Ukrajini, a Evropa je toliko preokupirana Grčkom da tome jedva pridaje pažnju.

Ishod koji Putin priželjkuje u Ukrajini je da izazove finansijski i politički kolaps koji će destabilizovati tu državu i za koji može da negira odgovornost, a ne vojna pobjeda kojom bi se domogao dijela Ukrajine za koji bi bio odgovoran. To je pokazao dva puta, pretvarajući vojnu pobjedu u obustavu vatre.

Pogoršanje pozicije Ukrajine između dva sporazuma o prekidu vatre - Minska I, dogovorenog prošlog septembra, i Minska II iz februara, pokazuje obim Putinovog uspjeha. Ali taj uspjeh je privremen, a Ukrajina je suviše dragocjen saveznik da bi je EU napustila.

Postoji nešto pogrešno u osnovi politike EU. Kako bi, inače, Putinova Rusija nadigrala saveznike Ukrajine koji su nekada predvodili slobodni svijet? Problem je u tome što je Evropa hrani Ukrajinu na kašičicu, baš kao i Grčku. Kao rezultat toga, Ukrajina jedva preživljava, dok Putin ima prednost povučenog prvog poteza. Može da bira između hibridnog rata i hibridnog mira, a Ukrajina i njeni saveznici se muče da odgovore.

Pogoršanje situacije u Ukrajini se ubrzava. Finansijski kolaps na koji sam upozoravao mjesecima dogodio se u februaru, kada je grivnja za par dana potonula za 50 odsto, pa je Narodna banka Ukrajine morala da ubrizga velike sume novca u bankarski sistem da bi ga spasila. Vrhunac je dostignut 25. februara, kada je centralna banka uvela kontrole uvoza i povećala kamatne stope na 30 odsto. Od tada su intervencije predsjednika Petra Porošenka približile devizni kurs nivou na kojem je bio zasnovan budžet Ukrajine za 2015, ali je oporavak krajnje nesiguran.

Ovaj privremeni kolaps je uzdrmao povjerenje javnosti i ugrozio bilanse ukrajinskih banaka i kompanija koje su zadužene u čvrstoj valuti. Podriveni su i proračuni na kojima su zasnovani programi Ukrajine sa Međunarodnim monetarnim fondom. MMF-ov aranžman za produženo finansiranje je postao nedovoljan čak i prije nego što je bio odobren.

Međutim, članice EU koje imaju sopstvena fiskalna ograničenja, nisu pokazale spremnost da razmotre dodatnu bilateralnu pomoć. Tako Ukrajina nastavlja da se klacka na ivici ponora. U isto vrijeme, program radikalnih reformi u Ukrajini uzima maha i polako postaje vidljiv i ukrajinskoj javnosti i evropskim institucijama. Postoji oštar kontrast između pogoršanja spoljne situacije i stabilnog napretka u unutrašnjim reformama. To situaciji u Kijevu daje nerealan prizvuk.

Jedan izvodljivi scenario je da Putin dostigne optimalan cilj i da se otpor Ukrajine sruši. Evropa bi onda bila preplavljena izjbeglicama - dva miliona se čini kao realistična procjena. Mnogi ljudi očekuju da bi to označilo početak Drugog hladnog rata. Vjerovatniji ishod je da bi pobjedonosni Putin imao mnogo prijatelja u Evropi i da bi počelo ukidanje sankcija Rusiji.

To je najgori mogući ishod za Evropum, koja bi postala još podjeljenija i pretvorena u bojno polje na kojem bi se za uticaj borile Putinova Rusija i Sjedinjene Države. EU više ne bi bila funkcionalna politička snaga u svijetu (posebno ako bi Grčka napustila eurozonu).

Prema izglednijem scenariju, Evropa se provlači hraneći Ukrajinu na kašičicu. Ukrajina ne doživljava kolaps ali se oligarsi utvrđuju a nova Ukrajina počinje da liči na staru. Za Putina bi ovo bilo gotovo jednako zadovoljavajuće kao i potpuni kolaps (Ukrajine). Ali njegova pobjeda bi bila manje sigurna, jer bi vodila Drugom hladnom ratu koji bi Rusija izgubila, kao što je Sovjetski Savez izgubio prvi. Putinovoj Rusiji je potrebna nafta od 100 dolara po barelu i ostala bi bez deviznih rezervi za dvije do tri godine.

Završni čin onoga što ja zovem „Tragedija Evropske unije“ je da će EU izgubiti novu Ukrajinu. Principi koje Ukrajina brani - upravo oni na kojima je zasnovana EU - biće napušteni, a EU će morati da potroši mnogo više novca na svoju odbranu nego što bi potrošila pomažući novoj Ukrajini da uspije.

Postoji i scenario koji uliva više nade. Nova Ukrajina je još živa i riješena da se brani. Iako Ukrajina sama ne može da parira vojnoj moći Rusije, njeni saveznici bi mogli odlučiti učine „šta god je potrebno“ da pomognu, ali da ne ulaze u direktni vojni sukob sa Rusijom ili ne ugroze sporazum iz Minska.

To ne bi samo pomoglo Ukrajini; takođe bi pomoglo EU da se vrati vrijednostima i principima koje je izgleda da je izgubila. Nije potrebno reći da je to scenario za koji se zalažem.

( Džordž Soroš )