Budvanski DNK

Naši stari primorski gradovi su baš onakvi kakvi su i mogli nastati na mjestu na kojem se susreću i sudaraju Istok i Zapad. Neponovljivog sklada, iako bez monumentalnosti, oni su naši Akropolji i naše Venecije. Kotor je pod zaštitom Uneska, a ostali, poput Budve, predstavljaju jedinstvene kulturno-istorijske ambijentalne cjeline.

Sada treba zamisliti Akropolj, ali ne ovaj „obični“, već ukrašeni. Treba ga, dakle, zamisliti sa roze girlandama oko moćnih zabata. Karijatide sa Erehtejona treba da nose svijetleće pink-haljine kao Barbike, a oko hramova da budu razbacane svjetiljke u obliku dijamanata. Potom, u mislima, treba isti dizajn prenijeti na Trg Svetog Petra, onda na Veneciju. Recimo kad joj se primičete morem sa aerodroma, da vas zasjeni ružičasti vijenac, poput šlag-pjene na drevnim zidinama.

E, upravo takve (sva je prilika dugotrajne) ukrase je dobio Stari grad u Budvi, kao da je u pitanju kućica za lutke, a ne grad star gotovo tri milenijuma. Kao da jedna takva odluka smije da se donese bez konsultacije struke i nauke. Vijugava dekoracija je smjesta dobila nepogrešivo odabrano ime - DNK. Stvarnost je još jednom postala fantastičnija od mašte, kao što jednom reče Danilo Kiš. Jer ovi „ukrasi“ su i doslovno otkrili „genetički kod“ takozvane budvanizacije (kao prvobitne forme nečega što sada već možemo nazivati i „crnogorizacijom“).

U pitanju je, naime, sistem neodgovornosti i nekažnjivosti, sistem obesmišljavanja i manipulacije institucijama koje se bave razvojem i zaštitom, sistem bahatog neznanja i korupcije. Rezultat je vrijeđanje zdravog razuma građana, demonstracija sile pojedinaca i nemoći države i uvođenje građana u beznađe i apatiju.

Ipak, budvanski DNK nije ništa u poređenju sa milionskim garancijama svim mogućim „šalabajzerima“ tranzicije. Ružičasti DNK je samo simbol mnogih „mehanizama“ za koje su svi oduvijek znali, ali su sa budističkim spokojem ipak za njih glasali. Sada, nakon serijala na javnom servisu, neki investitori odlaze, prepuštajući predstavnicima vlasti da lamentiraju nad propuštenim šansama. Možda se ovoga puta zaista dogodilo kao u priči o dječaku koji je lažno zvao u pomoć, pa kad je vuk (investitor) zaista naišao, niko mu više nije vjerovao niti pomogao. Iskustvo nas, međutim, uči da su dosadašnji investitori po pravilu išli „u paketu“ sa drastičnim povećanjem zaduženosti zemlje, kršenjem zakona i opasnim podizanjem linije siromaštva građana.

Budvanski novogodišnji „ugođaj“ ulazi, sa srećom, u četvrti mjesec života. Savršeno je razotkrio kako se štite i valorizuju kulturno-istorijski spomenici i „parafirao“ činjenicu da je samo u Starom gradu u Budvi, nakon njegove detaljne obnove poslije zemljotresa, niklo osam novih kuća, dvadeset i dva nova sprata i izvršeno preko hiljadu manjih ili većih promjena na izgledu kuća i trgova. („Napravićemo noviji i ljepši Stari grad“, reče jednom jedan ovdašnji funkcioner.)

Kao u svakom „mehanizmu“, uslovi za postavljanje novogodišnje dekoracije su od Zavoda za zaštitu spomenika pribavljeni tek kada su ukrasi postavljeni, bedem izbušen kao švajcarski sir, i kada se pokazalo da će građani podnijeti krivičnu prijavu. Zavod je potom izdao rješenje o uklanjanju ukrasa i sanaciji bedema, ali je to, ustaljenom praksom, preinačeno u dozvolu da pink-dekoracija ostane do daljeg. Postupanje po krivičnoj prijavi sada već ima uobičajenu formu ping-pong meča između zanavijek neobaviještenih nadležnih službi.

Sva je prilika da će i ova krivična prijava završiti poput one koja se ticala ambijentalno prepoznatljivih starih gradskih česmi po glavnim pjacetama. Nakon donošenja plana privremenih objekata, NN lice ih je uklonilo, mali trgovi su izravnani ili podaščani, a kafići su dobili po sto-dva više. Česme su vjerovatno pretopljene (kao i skulptura Stevana Luketića ispred „Sunca“). U ovom slučaju je posebna „poslastica“ list istrgnut iz urbanističkog plana grada, koji su nadležni iz opštine dostavili tužilaštvu. Naravno, nije dostavljen cio plan već tek jedan prilog, koji ne tretira ulice i pjacete sa česmama. A pošto na dostavljenom prilogu postoje samo „markice“ kuća, jasno je da česme nikada nisu ni postojale.

Da je budvanizacija sve više crnogorizacija, svjedoči i činjenica da su nedavno zaziđivani prozori na legendarnoj palati Tre sorelle. I sam se Kotor s mukom održava na Uneskovoj listi svjetske kulturne baštine, izložen stalnim pokušajima degradacije. I Podgorica je izgubila atmosferu i znake svog istorijskog trajanja. Ostali su tek goli interes ili neukost, koji „bratalaju“ (barataju) kulturom kao što onaj komični junak Buksovaca „bratala“ nožem.

Zato nema uzaludnijeg posla od onoga kojim se bave civilni sektor i mjesne zajednice. Tu ste da održite privid civilnog društva, a kada podnesete tužbu, otkrijete svu jalovost sistema i neostvarivost vladavine prava. Barem za dogledno vrijeme. Onda shvatite da niste bez razloga dobili pink-ogrlicu kao „genetički kod“ građanske nemoći.

I dok se oko vas odvija „genetički inženjering“ koji od drevnih gradova pravi kućice za Barbike, a od njegovih ambijentalnih vrijednosti opasne mutante, ipak ne prestajete da se nadate da je ovaj DNK sa mjesta urbicida možda ipak „izuzet“ dok je „ubistvo“ još uvijek bilo u pokušaju.

( Božena Jelušić )