STAV
Baklja
Što prije shvatimo da baklje služe za osvjetljavanje i putokaz u tami, a ne za gađanje, prije ćemo i naći put za izlazak iz tame, iz krize, ka blagostanju i prosperitetu. Do tada, uspjeh je ako budemo, ostanemo ljudi, i da se ne pogubimo
Još je nekada Tin Ujević pisao: uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku...
Uvijek se sjetim tih stihova kada se po ko zna koji put upitam zašto i kako, i začudim nekim događanjima i pojavama kod nas, a za koje ne nalazim uvijek racionalno i logično objašnjenje. Jedan od tih je i onaj koji je obilježio proteklu nedjelju: bacanje baklje na golmana protivničke ekipe tokom međunarodne kvalifikacione utakmice. Vjerujem da je taj incident samo drastičan primjer i ekstremni slučaj nečega što je manje-više karakteristika crnogorskog društva, a to je - nerazmišljanje i nemanje svijesti o mogućim štetnim posljedicama i nemanja osjećaja za druge ljude, u prevelikoj ostrašćenosti da se zadovolje sopsteveni nagoni i sebični interesi, pa čak i oni koji ugrožavaju okolinu.
Da je tako, da ne pretjerujem i ne generalizujem, može se pokazati na bezbroj primjera. Pomenuću nekoliko.
Prvo, različite su procjene javnih funkcionera o šteti koju je KAP imao po državu i kreću se od nekih 500 do 800 miliona eura. I to samo u posljednjih desetak godina. Niko se još nije sjetio da utvrdi bar približno tačnu cifru, pa se stiče utisak da je nebitno da li je riječ o 500 ili 800, nekih miliona. Da se na vrijeme razmišljalo o posljedicama, reflektovanim na povećanju ukupnog duga države i osiromašenja većine građana Crne Gore, nikad ne bismo ni došli u situaciju da se šteta po državu mjeri stotinama miliona eura. Da apsurd bude veći ovi ljudi nisu gledali to sa strane, iz druge države, već su sve vrijeme bili tu, dio tog sistema, i sada samo konstatuju posljedice - u brojkama.
Druga nevjerovatna činjenica za mene je da se ova vlast nije sjetila i našla načina da izgradi makar jedan značajniji energetski izvor (bar 50 + MW) za posljednjih 25 godina. Pričalo se, pominjalo, pokušavalo, ali bez konkretnih rezultata. Šta više, tek treba da se donese odluka o izgradnji drugog bloka termoelektrane, možda i jedne hidroelektrane, ali kad počne gradnja trebaće bar 4-5 godina do početka rada. Nameće se pitanje: da li iko razmišlja o posljedicama? Koliko je stotina miliona Crna Gora izgubila proteklih dvadestak godina i koliko će izgubiti u narednih pet zbog nemanja bar jedne nove hidro ili termoelektrane? Da li se razmišlja o posljedicama nakon puštanja u funkciju podmorskog kabla sa Italijom za par godina, kad više ne bude viška struje u regionu i kada će uvoz postati skup? Napokon, što će nam parče autoputa, ako već nismo u stanju da gradimo cijelu dionicu do granice sa Srbijom? Posljedica takve odluke biće i da formalno imamo tu dionicu autoputa (da ne budemo jedini da nemamo), ali nećemo imati dovoljno energije i moraćemo je uvoziti. Bojim se da će tek tada nastupiti ekonomska kriza za Crnu Goru (2017 -2019) i da će se i te kako odraziti na život i standard građana.
Još jedna nevjerovatna činjenica, ujedno i potvrda da nemamo osjećaja za druge ljude (empatija), tj. za ugrožene druge ljude, jeste i to što jedan dobar dio stanovništva živi u siromaštvu ili na granci siromaštva, u nemogućnosti da se prehrani i plaća račune. Hajde da se radi o milionima, ali sa oko 630.000 stanovnika (što je jedan osrednji evropski grad) i da bar pola tog stanovništva makar povremeno gladuje a da su desetine hiljada mladih ljudi bez posla i perspektive, više je nego poražavajuće. Iskreno, sramota bi me bilo da vodim državu u kojoj bar jedan građanin ne bi imao život dostojan čovjeka, a ne da polovina stanovništva jedva preživljava (valjda zato i ne vidim sebe u politici). A ono što je najviše poražavajuće za ovo društvo, za čitav sistem, je da onaj dio stanovništva (dobar dio) koji relativno dobro živi nema osjećaja za one koji ne žive dobro. I nema osjećaja ni potrebu da bilo šta promijeni, kako bi svi mogli da žive. Da se razumijemo: ovdje je riječ o golom preživljavanju, a ne o luksuzu.
Zato me više i ne čude tvrdnje pojedinaca, u sveopštem čuđenju i nevjerici, da se osiromašivanje građana vrši sistemski i namjerno, da bi se lakše manipulisalo njima i kupovali glasovi (lične karte) za sitan novac. To bi bilo zaista i previše, u šta još ne mogu da povjerujem, ali ako bi makar dio bio istina, takav ssitem bi trebalo mijenjati. Crna Gora može i zaslužuje mnogo bolje. Da se ne bi desilo da se neko upita jednog dana, nakon svega: je li ih neko primoravao, ili su svojom voljom to činili, sve sebi na štetu.
Sve gore navedeno, kada se sabere i sažme, daje upravo sliku navijača koji je bacio baklju. I on je tek samo jedna posljedica, jedno podsjećanje, na sistem i vrijeme u kome živimo. I na realnost oko nas. A što prije shvatimo da baklje služe za osvjetljavanje i putokaz u tami, a ne za gađanje, prije ćemo i naći put za izlazak iz tame, iz krize, ka blagostanju i prosperitetu. Do tada, uspjeh je ako budemo, ostanemo ljudi, i da se ne pogubimo.
( Goran Đukanović )