Nisi sav moj bol

Luka Lazarević je jedan od nas. Svako je ispao nekad glup i neodgovoran, neko manje, neko više, neki su se izvukli srećom, neki vezom, neki kao Luka nisu, niti bi trebalo. Ima Luka dovoljno godina da zna šta se smije, a šta ne, a ako već nije naučio, neka mu nadležni odrede mjesto gdje će naučiti, ali ne treba Luki naplatiti sve navijačke ispade. Ali nije Luka uradio ništa što od nas i kod nas nismo ranije vidjeli, samo nije imao sreće kao oni. Nije Luka zaslužio ni da mu se ime po ovom tekstu ovoliko provlači, jer bacali su baklje i upaljače, psovali i vrištali, sebe oponašali majmunskim kricima, ali nisu bili baksuzi da nekog strefe u glavu ili opsuju nekog ko ih razumije.

Groteskno je što se nad bačenom bakljom jednako zgražavaju oni čije su petarde zaobišle Titonovu tintaru, oni koji su autori grafita “Pravda za Uroša” i oni kojima je provokacija prvorazredna informacija u odnosu na udaranje fudbalera Albanije pod pokroviteljstvom kneza Bogdanova. Ovdje su ljudi pjenili na sestre Bonaventura i htjeli da ih pale na lomači, nabijaju na kolac, nazivali ih lezbejkama misleći da je to uvreda. Na kraju krajeva, hoće li neko da bude toliko drzak pa da kaže da sjeverna tribina nije upoznata sa metodologijom unošenja pirotehnike na stadion, dok se ljudima na ulazu praktično otimaju labela.

Svi peremo ruke i hvatamo Luku za gušu. Rulja namirisala krv, prilaže ga na oltar kao alibi za podmazane guzice. Oni koji uzimaju pare i guraju da se sve opet na pojedincu slomi. Sad je to pojedinac sa sjevera, možda nađemo i onoga sa zapada, ako nije kakav plemić ili potomak funkcionera, pa je bio pojedinac sa bubrezima, pa pojedinac protiv Banvita...Kad bi te pojedince sklopili kao puzle, vidjeli bismo da je naše društvo na toj slagalici. Zar mi, koji se kurčimo da smo lideri u evrointegracijama, a ostavljamo uputstva da se ne zviždi himni kako bismo dokazali nekome da smo bolji? Takvima je država i reprezentacija samo instrument za liječenje kompleksa od Beograda. Pa onda treba da se ponosimo što svaku himnu ispratimo aplauzom, kao da to nije osnovni civilizacijski gest, ali je to izgleda demonstriranje nadmoći nad onima koji svoj identitet vide u tome što naglas govore da više vole drugog nego majku, kako bi naljutili Crnogorčine.

A samo treba da zamislimo da smo na drugoj strani bili, pa bi nas bilo briga jesu li nam Rusi aplaudirali što je “vječna Crna Gora”, dok naš golman leži u nekom ruskom kliničkom centru.

Sluđeni i umorni od šizofrenih političkih i ideoloških manipulacija, sakrili smo se u krdo i odatle virnemo samo onda kad treba da izbacimo izmet. Skoro deceniju od nezavisnosti razmišljamo, promišljamo i dijelimo se na državotvorne i antidržavne. Jedan prijatelj je dobro primijetio: izbaciće evoluciju iz škola, i uvesti DRŽAVNI KREACIONIZAM. Čudimo se kako ljudi iz Crne Gore navijaju za drugu državu, a ova vlast ih svako malo proziva ”izdajnicima” i onima koji su “glasali protiv države. Te poruke, kad se ogole, nisu ništa drugo do “ako ti se ne sviđa, mrš u Srbiju, Albaniju, Tanzaniju…”

I nije ovo politizacija, jer nama je sve već ispolitizovano, baš zbog toga što ga ne politizujemo mi i sistem nikad ne dovodimo u pitanje. Ne možemo se pohvatati sami sa sobom i postići kompromis oko osnovnih pojmova. Nijedna društvena pojava nam nije pouzdana, usred zbrke smo nagnani da se instinktivno borimo da preživimo, više suštinski obnevidjeli na simbole, na ono što nas odvaja od životinja. Tako smo lak plijen i predmet sprdnje onih koji svoj društveni položaj iznova osmišljavaju stvarajući podjele i raspirujući mržnje. I sad će biti da je pored svih tih uzroka, najveći problem posljedica, da je najveći problem Luka, da njega treba linčovati, i sve će se srediti u crnogorskom fudbalu i društvu…

Imale su mnogo veće zemlje problema sa huliganima, pa se to lako reguliše primjenom zakona, ali kod nas je primjena zakona jedna jebena stvar, a Luka nije imao sreće da bude među privilegovanima za koje zakon manje važi.

Zbog takve primjene zakona na braniku države i navijača može da stoji Gebels za siromašne iz Crnogorske kulturne mreže čije bi posljednje saopštenje moglo da se izučava na katedrama o fašizmu. Oskar Aca legitimiše i opravdava svaki čin ukoliko počinitelj “nosi u srcu Crnu Goru” i može mu se zato što mrdnuli nismo. Sistem sada mora da pokaže ima li odgovor, pa da ranije procesuirani Aca opet bude procesuiran, osim ukoliko ne planira da ponudi empiriju za egzistenciju državnog entiteta u lijevoj pretkomori.

Stanimo na sekund i pogledajmo oko sebe još jednom. Zakopane su nam noge u blatu, ali mi volimo samo u nebo da gledamo. Baklja je i nama podlećela pod noge i to je sreća u nesreći - bar ga je dobro osvijetlila. Kad smo već pogledali dolje, pogledajmo malo i sa strane. Pogledajmo jedni drugima u oči: vlast, opozicija, navijači, huligani, mediji, fudbaleri - neće nam se skoro ponovo pružiti prilika da se iščupamo. Ako sve opet svalimo na pojedinca, nismo ništa uradili do opet se naguzili i svalili teret na već povijena leđa da im je još teže ustati. U šutiranju mrtvih konja smo eksperti, ali hajde da ostavimo Luku nadležnima, a da razmišljamo o sebi, o moćnima, o investitorima, o kumovima, o ubistvima... Ako se sad naguzimo, nemamo se rašta ni ispravljat'.

( Srdan Kosović )