Sirotinja kao komparativna prednost

Hrvati su mnogo jeftiniji nego radnici u Eurospkoj uniji. Sat rada u Hrvatskoj je dva i pol puta niži od prosjeka u EU, a 3,2 puta niži nego u Njemačkoj, pokušao je namamiti investitore u Hrvatsku premijer Andrej Plenković.

Nije baš da su male plaće u državi koju vodiš nešto čime bi se trebalo hvaliti, ali jeftinija radna snaga svakako je nešto što se može činiti komparativnom prednošću u očima onih koji žele investirati svoj novac. Bilo bi to tako da predsjednik Vlade nije prešutio onu drugu polovicu istine koja mu ne ide u korist, a na koju već mjesecima upozoravaju iz Hrvatske udruge poslodavaca - a to je skupa država. A ona je toliko skupa da ne samo da će otjerati bilo kakvog potencijalnog investitora, već će uništiti i domaće poduzetnike koji su dovedeni do ruba propasti.

Predsjednica HUP-a Gordana Deranja uporno traži, ali je državne uši ne čuju, “kanticu vode”, barem minimalno rasterećenje kako bi radnicama mogli isplatiti topli obrok, regrese, jubilarne nagrade...

“Sve ono čega nas država oslobodi, prelit ćemo u plaće radnika”, vapi Gordana Deranja u ime hrvatskih poslodavaca kojima su niske plaće njihovih radnika omča oko vrata, a ne komparativna prednost. Apsurd je na koji upozoravaju poslodavci da već dogovorene poslove moraju otkazivati u nedostatku radne snage, jer im radnici odlaze čak i kada im povećaju plaće na račun profita, čime smanjuju svoj kreditni rejting, što im pak neke nove investicije čini nemogućim. Na najavljene Vladine reforme kažu da su kozmetika koja im neće puno pomoći i traže “provođenja suštinskih, dubinskih reformi koje će promijeniti smjer u kojem će društvo ići”.

Dakle, poruke su vrlo jasne, a svakodnevni odlasci radnika i iseljavanje stanovništva i više nego dovoljan argument da je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Sada više nitko ne spominje demografiju, gdje su nestale te inicijative i stručne skupine o kojima je govorila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja nije svoj ured izmjestila u Pulu, sada kada su radnici Uljanika izašli na ulice prije nego li odu u potrazi za kruhom u inozemstvo.

Premijer Plenković trebao bi najprije voditi računa o onim investitorima i poduzetnicima koji mu kod kuće pune proračun, a onima koji misle doći u Hrvatsku presudniji će biti državni nameti i kvaliteta radnika od cijene rada. Uostalom, o tome kakve su okolnosti za biznis u Hrvatskoj najbolje će ih informirati njihovi kolege koji govore o elementarnoj nepogodi, požaru koji prijeti sve progutati.

Niska cijena rada nema nikakvog smisla niti efekta ako u državi već sada nema dovoljno radnika. Baš kao što će mirovinska reforma ostati mrtvo slovo na papiru ako ne bude tko imao privređivati za mirovine. Do nedavno opći je dojam bio da je država u dosluhu s poslodavcima i da im ispunjava želje i donosi zakone koji idu na štetu radnika. Sada su poslodavci ti koji kume državu da im omogući da povećaju plaće radnicima, ali ne zato da bi obeshrabrili strane investitore koje Plenković jeftinoćom mami u Hrvatsku, već da bi sami opstali na tržištu!

Nije teško pogoditi tko je tu lud, a tko zbunjen.

(novilist.hr)

( Branko Mijić )