Zijah Sokolović: Gladni smo umjetnosti

Legendu jugoslovenskog glumišta Zijaha Sokolovića ove sedmice očekuju dva nastupa u Crnoj Gori. Večeras će u sali Doma kulture od 20 časova Pljevljaci imati priliku da pogledaju njegovu monodramu “Kobajagi donijela me roda”. U ovom djelu Sokolović se iz ugla malog i slabog subjekta djeteta svijetu odraslih ruga na način na koji su to činili istinski humoristi. Ulaznice se po cijeni od tri eura mogu kupiti na biletarnici Doma kulture.

U utorak veče Sokolović će u Nikšiću predstaviti još jedan autorski projekat “CABAres, CABArei”, koji će biti izveden na sceni Nikšićkog pozorišta sa početkom u 20 časova. Ulaznice po cijeni od pet eura se mogu kupiti na biletarnici. Ta „životna komedija“, kako je Sokolović nazvao djelo koje će izvesti, za 25 godina postprodukcijskog života imala je 1350 izvođenja.

Što biste poručili publici da očekuje od vaših predstava u Pljevljima i Nikšiću?

Želim da im poručim, da dođu u pozorište, kao sklonište, da se sakriju od napada svakolikog kapitalističkog globalizma, radioaktivnog nacionalizma i monotone stvarnosti. Gledaoci mogu da očekuju jedan lagani aspirin pozorišne umjetnosti, koji koliko toliko ublažava bolove od onoga što vidimo, gledamo i čujemo. Za te pare, koje će dati za kartu bilo koje, pa i moje predstave, mogu da kupe samo sredstvo za pranje prozora na svojim kreditno kupljenim automobilima, a karta za pozorište daje fantastičnu mogućnost da tu noć ne gledaju dnevnik na televiziji, dnevnik koji programira njihovu budućnost.

“CABAres, CABArei” je vaš autorski projekat?

“CABAres, CABArei” je kabare, životna komedija o ljepotama krize srednjih godina i analiza kulture starenja. Nastao je u Beču 28. 01. 1993. u Interkulttheatru i do sada, za 25 godna odigran 1362 puta. Hmm, traje sam po sebi, zato što svaki dan, svaki sat, svake sekunde neko upadne u krizu srednjih godina. Opaaa! Dobro došao. A neko misli da je iz nje izašao. Ha! Ha!

Kako je nastao?

Te 1991, 1992, kao saznanje da je dezorijentisani moderni čovjek izgubio ideale i uopšte vjeru u njih. Da slijedi samo goli nagon samoodržanja. Kao vapaj ili krik za bilo kakvim duhovnim vrijednostma i intelektom. Da je čovjek postao dio grupe, mase, horde, naroda i da se kao pojedinac, sa svim svojim snovima i nadanjima izgubio, skoro zauvijek. Jer kada te noću probudi tvoja prostata i kada u mraku WC-a podigneš dasku da je ne zapišaš, da li i tada vjeruješ da sav tvoj narod isto piša kao ti? Da li vjeruješ da i tvoj predsjednik, iz solidarnosti, isto tako piša na mlazove, čisto iz solidarnosti i razumijevanja, jer si i ti dio njegovog naroda? Da li tvoju stranku, koju toliko voliš iz bilo kojeg razloga, muči isti kamenac u kanalu mokraćnog mjehura? Ne! Tada se pitaš i shvatiš, držeći se jednom rukom za zid, a drugom da ne zapišaš pidžamu, da si sam sa sobom. Sam sa sobom. Sam svoj. I svi tvoji voljeni spavaju i bog zna kad će saznati, da ustaješ noću. Ni sam više ne znaš zašto, ali postaje lijepo. I nekako logično. I tada, res rei, “CABAres, CABArei”, sa mravima koji rade dan i noć, jer ih je neka ideologija zaje*ala, razmišljaš o svemu i svačemu što čini tvoj lični svijet. I tada, tek, možeš da razumiješ, da si ti, ipak, nekako i lijep i pametan i duhovit. Hej, i filozof! I tu i tada ti niko ne može reći “hajd, ne s*ri više”!

Ovaj kabare izvodite već duži niz godina, evo, više od 25 godina, da li ste ga morali prilagođavati ovom vremenu ili se stvari nisu puno promijenile?

Ne može se ništa promijeniti. Sve je isto od početka civilizacije, samo što se mi u nekom trenutku nađemo u nekom prostoru i vremenu i mislimo da se to i to samo nama događa. Nama se događa, samo ono što se dogodilo ljudima prije nas. Naravno, onim koji su preživjeli! Sada je trenutak, da li ćete svoje srce i dušu i tijelo, ostaviti za sebe ili podariti stranci, stranka narodu, sa obećanjem, kada ga vrate, biće veće i neće preskakati pri otkucaju.

Zašto ste se opredijelili za takvu formu da sami izvodite ove komade, koje su prednosti i mane kada je sve na sceni na Vama?

Kada je čovjek sam i usamljen, onda, valjda, može samostalno da bira šta će da radi. On je sam svoj i narod i predsjednik. I sam odgovara pred sudom kritike i javnosti za svoje umjetničke incidente. Postaje hrabar, kabaretski, jer je velika strast napustiti nešto staro i ofucano i padati u nešto novo i nepoznato. Svaka mana u pozorištu je velika vrlina za upornog glumca.

Kako izgleda svijet odraslih kada se stavite u ulogu djetata u “Ko bajagi donijela me roda”?

Romantičan. Zbunjen. Smiješan. Agresivan. Nerazumljiv. Ali upravo to je rođenje i odrastanje! I moć glumačke igre, beskrajne igre sa tako ozbiljnim, a ipak, duhovitim životom.

Igrate dosta, otkrili ste da igrate čak i po kućama, gdje se kriju ti motori, odakle crpite toliku energiju?

Pozorište nije samo u pozorišnoj zgradi. Pozorište je čitav svijet. Sve oko nas je neka predstava, tragedija ili komedija. Mi svi, nemamo obaveze, mi imamo uloge i na nama je da li ćemo te uloge posvetiti tragediji i komediji ili ćemo tražiti moguću formu kabarea u kojoj nema granica između te dvije klasične forme. Zato je moguće da predstava bude i u stanu. I u sobi.

Igrali smo stotinu predstava za djecu sa teškoćama u razvoju u njihovoj sobi, pored njihovog kreveta, samo za njih! Pozorište kao terapija. Tako sam postao amdasador UNDP-a, ambasador dobre volje. Igrao sam desetine kabarea i “Međuigre 0 - 24”, za rođendane, za porodične jubileje, za trenutke kada ljudi postaju većinski vlasnici svog života, kada pređu 50-tu. Jer nismo više gladni janjetine, prasetine, salata i kolača. Gladni smo umjetnosti. Gladni smo svoje lične iluzije koja se krije u umjetnosti!

( Stefan Strugar )