VREMEPLOV: Nikad veća gužva u Sigurnoj ženskoj kući

Od početka godine, a za samo mjesec i po dana, čak 50 žena je prešlo prag Sigurne ženske kuće u Podgorici. Najviše njih zadržalo se od jednog do četiri dana, a uz to je bilo 80 telefonskih poziva na osnovu kojih je tim SŽK rješavao probleme žrtava nasilja u porodici.

To je cifra veća nego u istim periodima svih ranijih godina od otvaranja institucije koja još jedina u Crnoj Gori pruža sklonište, materijalnu, psihološku, medicinsku pomoć i fizičku sigurnost žrtvama porodičnog nasilja. Poslije skoro deset godina od otvaranja, SŽK je u materijalnim problemima sa manje donatora i bez podrške vlasti, ali nikad, kažu, jača i sa novim projektima i idejama.

“Potreba za postojanjem Sigurne ženske kuće je veća nego ikad”, smatra izvršna direktorka Ljiljana Raičević.

U kuću dolazi i sve više strankinja koje maltretiraju Crnogorci, a najviše Ruskinja i Albanki.

“One su sve poželjnije nevjeste u Crnoj Gori, ali tražeći sreću ovdje nailaze na neprijatna iznenađenja promijenjenog ponašanja izabranika nakon potpisa pred matičarem i na njihovom tlu. Ruskinje su u takvim neprilikama samosvjesnije i Sigurnu žensku kuću brzo zovu i raspitujući se za prava. Albanke su patrijarhalnije i poslušne, a porodice ih nakon udaje ne žele nazad. Žene iz Srbije i okruženja dolaze kako bi što dalje pobjegle od nasilnika, a tretman je za sve isti”, kaže Raičević.

Statistika SŽK pokazuje, između ostalog, i da je 39 odsto žena koje su im se obraćale za pomoć iz Podgorice i okoline. U odnosu na ostale crnogorske gradove, najviše žena je iz Nikšića 21 procenat. Sa sjevera Bijelog Polja, Rožaja, Berana, Pljevalja, Plava i iz Gusinja do sada je bilo 17 odsto žena. Iz Sutomora, Bara i Ulcinja pomoć je tražilo 11, a iz Budve, Kotora, Tivta i Herceg Novog 12 odsto njih. Većina od 75 procenata žena anketiranih u kući je u najvećoj radnoj i životnoj snazi i imaju između 18 i 40 godina. Starije od 40 godina čine 15 odsto žrtava, a starica od 65 do 80 godina deset procenata. U 60 odsto slučajeva djeca su izložena nasilju direktno ili indirektno. Oko 35 odsto žrtava trpjelo je prijetnje oružjem, 42 odsto je svakodnevno bilo izloženo nasilju, a 55 odsto je izjavilo da su ih maltretirali i članovi porodice nasilnika.

Ipak, Raičević kaže da žene prijavljuju nasilnike češće nego ranije, a sa policijom se bolje sarađuje iako ima i suprotnih primjera. Ona navodi da je Sigurna ženska kuća postala institucija koje su nasilnici počeli da se pribojavaju, a sve više njih, najčešće muževa, poziva dežurni telefon SŽK, što je ranije bilo nezamislivo.

“Ima tu svega. Priče su najčešće zastrašujuće. Jedan koji je krvnički pretukao ženu rekao nam je da je to uradio u afektu, pošto mu je ¨pao mrak na oči, jer nije mogao da pronađe punjač za telefon”, prenosi Raičević.

Za nju su, ipak, razgovori sa nasilnim partnerima postali prilika “za edukaciju i predočavanje zakonskih i drugih posljedica njihovog ponašanja”.

Učestali su i večernji telefonski pozivi muževa i partnera koji su zbog porodičnog nasilja u zatvoru. Obično se jadaju da ih žene ne posjećuju, da su se “osilile” i traže razvod.

“Na kraju obećavaju da više neće praviti probleme, samo da ne budu napušteni jer je to ono što ne mogu da podnesu”, priča Raičević.

Priče hiljade zlostavljanih žena koje su se sklonile u Podgorici su veoma slične i razlikuju se po pojedinostima. Taktika nasilnika je slična, a u skorije vrijeme, kaže Raičević, zabrinjava dijapazon mučilačkih metoda.

U kuću dolaze psihički i fizički izmučene žene, pretučene i bez sredstava za život. Bolesno je njih 75 odsto. Kad uđu u velikom su strahu, a neke imaju i psihičke smetnje. Čak 22 odsto žena izjavilo je da su pomišljale na samoubistvo. Sigurnost među zidovima Sigurne kuće mnoge ne opušta, iako znaju da se kuća neprestano čuva i nadgleda. Boje se svakog šuma. Strah mnoge tjera nazad i oduzima im snagu da se suoče i prijave nasilnika.

Komšije neka ne ćute

Prema riječima Ljiljane Raičević, čak 82 odsto anketiranih žena smatra porodično nasilje privatnim problemom. Iz Sigurne kuće poručuju susjedima porodice koja trpi nasilnika da porodično nasilje nije privatna stvar. Svaki poziv i prijava u SŽK za nasilnika ostaje anonimna. Policija, kažu, sve brže reaguje.

Herceg Novi prednjači

Raičević smatra da bi svaki grad trebalo da ima prostor za zaštitu žrtava porodičnog nasilja. Poslije Podgorice postoji namjera da se prihvatilište otvori u Herceg Novom iz koga je ženama, kako su navele, teško da pobjegnu jer ih nasilnici nerijetko stignu do trajekta. Gradonačelnik Herceg Novog Dejan Mandić iskazao je podršku za prihvatilište pa se sada, prema riječima Ljiljane Raičević, traži odgovarajući prostor. Ona navodi da, po primjeni krivičnog zakona o porodičnom nasilju, Herceg Novi u proteklih godinu dana prednjači u odnosu na ostale gradove u Crnoj Gori.

( Arhiva Vijesti )