Državu ne zanima školjka stara 300 miliona godina

U centru Podgorice u privatnom podrumu stare zgrade nalazi se najveća zbirka ruda i minerala u Crnoj Gori. Nastajala je višedecenijskim zalaganjem i odricanjem inženjera geologije dr Dušana Dragovića.

Upornost da je spasi od propadanja i pokloni nekoj od institucija, nije se isplatila, pa Dragović razmišlja da baci u kontejner više od 300 primjeraka, među kojima je i onaj star 300 miliona godina.

"Rude i minerale sakupljam od 1958. godine. Trenutno imam oko 300 primjeraka uzetih od Pljevalja do Ulcinja, tako da je to jedinstevna zbirka koja predstavlja Crnu Goru, ali i planetu u malom. Najstariji eksponat u zbirci je stijena sa školjkama stara 300 miliona godina pronađena na seoskom putu u selu Vrela - Cetinje. Na tom mjestu je nekada bila morska laguna u kojoj je bilo uslova za život. Bio je to, ujedno i prvi komad koji sam donio kući", kaže Dragović.

Na policama se sada nalaze zajedno i flaša sa primjerkom nafte iz 1982. godine iz bušotine kod Boke Kotorske, ali i bijeli boksit.

"Jedino nalazište bijelog boksita u svijetu nalazi se u Crnoj Gori, u Bijelim Poljanama u Katunskoj nahiji. Nažalost, ono je sada poharano i ruinirano. Amerikanci su u Boki Kotorskoj tražili naftu, a ja sam bio predstavnik naše Vlade. Iz bušotine, na dubini od oko 3100 metara ispod mora, otkriven je sloj u kojem je bilo nafte. Odatle eksponat na kojem je upisan datum - 4.2.1982. godine", kaže Dragović.

U njegovoj zbirci postoje i skamenjeno drvo sa Lovćena, uzorci azbesta, barita, gvozdene rude, metala i nemetala, jedini primjerci ukrasnog kamena iz Kolašina, fosili školjki, među kojim je i ona stara 80 miliona godina koju je našao kod Spuža.

Dragović je za kompletiranje zbirke uložio mnogo truda, vremena i novca, više puta se selio i prenosio zbirku i na kraju, uz mnoga odricanja, kupio podrum.

"To više nije dovoljno, zbirci treba obezbijediti prave uslove što prije. Ona propada, ugalj se raspada, oksidiše. Red je da se neko zainteresuje. Najbolje mjesto je neka naučna isntitucija gdje bi bila sačuvana i gdje bi ljudi mogli da dođu da je vide", smatra Dragović.

Kao čovjek u poznim godina, nudio je zbirku mnogim institucijama, muzejima, školama, slao dopise, ali niko nije bio zainteresovan. Ministarstvo kulture, sporta i medija (tada Ministarstvo kulture) ocijenilo je 2004. godine da zbirka ima nacionalni značaj - tretira se kao nacionalno blago, o čemu postoji i rješenje.

Nekoliko posljednjih godina otkup zbirke se nalazi u programima Prirodnjačkog muzeja, ali novac za tu namjenu nije odobravan.

“U Americi i Kini su se oko toga grabili, a ovdje to niko neće. Razmišljao sam da sve to bacim u kantu za smeće. Svi su me hvalili, imam dopise od raznih ministarstava i institucija da je to zbirka od nacionalnog zanačaja, ali niko to ne želi da preuzme. A meni se kraj života bliži”, kaže Dragović.

Najviše mu je, ipak, žao što mu nisu dozvolili da dio pokloni školama i da edukuje djecu.

"Zamišljao sam da đaci dolaze i vide to. Ne znam koliko djeca uopšte uče o rudama i geološkoj istoriji planete. Bio sam spreman da idem po školama, da držim predavanja, pa sam uradio i male suvenire sa po desetak vrsta rude", kaže Dragović.

( Dejan Peruničić )