Crnogorska šampita u Njujorku

Ako se kojim slučajem nađete u Njujorku, nemojte propustiti priliku da odete do čuvenog hotela „Četiri godišnja doba“ (Four Seasons) i u jednom od njihovih restorana probate neki kolač ili tortu. Zašto? Zato što su ih spremale ruke Jasmine Bojić, Crnogorke koja duže od dvije decenije živi u jednom od najuzbudljivijih gradova na svijetu.

Bojić je bila gost novinara „Njujork tajmsa“ Frensisa Lama, koji je zadužen za dio lista koji se bavi kulinarstvom.

„Ja nisam iz Italije ili Španije, gdje možete satima pričati o hrani“, kaže Jasmina, koja je glavna u hotelu za torte i kolače. „Moja zemlja je mala. To je jedna domaćinska zemlja, nema ništa 'fensi' u vezi nje, zato sam nervozna da vam pričam o našoj hrani“.

Jasmina je posjetila Njujork kada je imala 17 godina i tada se zaljubila u jednog Amerikanca. Roditelji su je vratili nakon godinu dana zbog svadbe, s povratnim kartama za tadašnju Jugoslaviju ostavljenim u prtljagu sa svečanom odjećom. Međutim, to je bilo ljeto 1991, kada je izbio rat. Porodica je odlučila da malo duže ostane u Njujorku, da vidi šta će se desiti u njihovoj domovini. Čuli su za nasilje. Čuli su za nove granice i nikada se nisu vratili kući.

Bojić ima puno iskustva u poslastičarskom poslu. Njeni baba i djed imali su restoran, a njena majka je bila stručnjak za peciva.

„Volim akciju, posao, ludilo,“ kaže Bojić.

Dok sa novinarom „Njujork tajmsa“ Lamom uživa u ćevapima u njujorškom kvartu Astorija, gdje se decenijama okupljaju doseljenici iz Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore, Jasmina ističe da sve te nove granice i države nikada nisu puno značile za naše doseljenike u Njujorku. Kao dokaz, predložila je Lamu da popriča sa njenom prijateljicom Anitom Bonetom, koja duže od 40 godina živi na Astoriji.

„Mnogo ljudi u Beogradu i Dubrovniku, muževa i žena, bi se rastalo“ tokom ili poslije rata, ispričala je Anita, Hrvatica. „Pomislila sam, ovo nije normalno! Ovdje su svi sa svima bili u OK odnosima. Kada sam radila u jednom restoranu, bio je jedan kapetan iz kraja iz kojeg je Jasmina. Rekao mi je: 'Znaš, ne bismo trebali da smo prijatelji'. Ali, on mi je jedan od najboljih prijatelja“.

Još jedan Crnogorac, Sabro Mujić, to je rekao još direktnije:

„Mi smo isti narod sa različitim akcentima. Naš narod, on je prošao kroz pakao. Oni koji su došli ovdje shvatili su da se moraju držati zajedno da bi opstali“.

Nigdje je drugo još nisam vidjela

„Toliko imigrantskih priča karakterišu priče o gubicima, o tome šta ljudima nedostaje. Ipak, razgovarajući sa ljudima iz zemlje koja više ne postoji, shvatio sam da imaju šansu da tu, u Njujorku, uživaju u istim jelima. Bez tereta granica, posvađani mogu postati pomireni - Indijci i Pakistanci kupuju iste začine u Džekson Hajtsu, Ukrajinci i Rusi jedu istu ribu na Brajton Biču“, ističe Lam u svom članku.

Jasmina je za Lama napravila šampitu. Kada je pitao zašto je napravila šampitu, Jasmina je kazala: „Naši ljudi baš vole baklavu, ali kada sam pričala sa majkom, ona je rekla da to nije baš naš dezert. Ali ovo, znam, to je naše djelo. Nigdje je drugo nisam vidjela“.

( Miloš Rudović )