"Gorski vijenac" na Velikoj sceni CNP

Predstava "Gorski vijenac", Petra II Petrovića Njegoša, koju je režirao Diego de Brea, biće izvedena 27. marta na Svjetski dan pozorišta, na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u 20 sati.

Adaptaciju teksta za predstavu "Gorski vijenac" uradila je Žanina Mirčevska, saradnik na dramaturgiji je Bojana Mijović, scenu je osmislio Diego de Brea, kostim Diego de Brea i Sandra Dekanić, asistent režije je Danilo Marunović, asistent scene Mirko Radonjić, izbor muzike potpisuje reditelj.

U predstavi igraju: Srđan Grahovac, Branimir Popović, Nikola Perišić, Zoran Vujović, Gojko Burzanović, Slobodan Marunović, Mišo Obradović, Jelena Simić, Petar Burić, Danilo Čelebić i Momo Pićurić.

Prije početka predstave biće pročitana poruka koju je napisao poljski pozorišni i operski reditelj Kšištof Varlikovski.

Poruku Varlikovskog prenosimo u cjelosti:

Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje pozorište ne zanima kao mehanizam reprodukovanja klišea i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive tokove rijeka, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrisane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak evropskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Frаncа Kаfku, Tomаsа Mаnа i Mаrselа Prustа.. A u tu bih grupu proroka dodao još i Džonа Mаksvelа Kucijа.

Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo bespomoćni, užasnuti i opkoljeni.

Ne umijemo više graditi kule, a zidovi koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo zbog toga treba da postoji pozorište i upravo u tome treba da traži svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

"Predanje pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proističe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom" - te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predanja o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti pozorište i takvo pozorište koje proističe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u gledalištu.

( Vijesti online )