Koja je cijena događaja 88/89?

O smjeni stare vlasti, padu komunizma i slomu Crne Gore i Jugoslavije bilo je dosta tekstova i knjiga.

Najnovije podsjećanje na to vrijeme dali su dr Šerbo Rastoder u feljtonu objavljenom u Vijestima i Miljo Radojičić u svom terminu petkom na A1 televiziji.

Ako se gleda sa ove distance, ta gomila naroda ne izgleda ni ozbiljno ni autoritativno. Čuli smo i pročitali dosta parola i klicanja Titu, Partiji, Jugoslaviji, iako se crnogorsko rukovodstvo trudilo svim silama da sačuva i komunizam i Jugoslaviju. No, pored takvih parola, bilo je i onih koje su kod ozbiljnih ljudi izazivali smijeh i svojevrstan prezir. Jednu od takvih uzvikivali su i radnici Titexa. Idući preko mosta Braće Zlatičanin, pjevali su: “Željezarci mi smo s vama ide Budo sa p.....”. Ovakvih i sličnih parola bilo je još osim Titograda i u drugim gradovima širom Crne Gore.

Postavlja se pitanje kako je takva skupina mogla da sruši legalnu vlast i uređenu državu?! Kao i često u istoriji revolucija, pučeva, prevrata i propasti država i sistema, pokazalo se da legalnost sama po sebi nije bila dovoljna. A i da ni CG ni YU država nije bila uređena da se, prije svega snagom institucija, odupre duže pripremanim i veoma razornim procesima vanustavnog razbijanja zemlje.

Sa ove distance, pravi odgovor mogu dati analitičari geopolitike i istoričari. Ondašnja vlast je analizirala samo dvije mogućnosti - podnošenje ostavki ili upotrebu sile. Odlučili su se za ostavke, a takva demokratska odluka, tih poštenih ljudi, bila je mnogo ispred i onog i sadašnjeg vremena. Takav čin rukovodstva bio je i ostao neshvaćen sve do današnjih dana. Postavlja se pitanje da li je na takvu odluku presudno uticala prisutna svijest o slomu komunizma (pao Berlinski zid) i utopiji o održivosti Jugoslavije kao države?! Ili njihova iluzija da će od ključnih institucija na saveznom nivou (SKJ i JNA) dobiti neophodnu pomoć protiv uvezenog populističkog cunamija iz Srbije čiju su razornu snagu svjesno ili nesvjesno potcijenili. Jer je kao najsnažnije gorivo za populizam potegnut nacionalizam i nacifašizam na koje je ondašnje crnogorsko rukovodstvo reagovalo zatečeno i konfuzno. Bilo što da je bio pravi razlog njihovih ostavki, rasplet je poznat, kako u pogledu njihove političke sudbine, tako i kasnije sudbine Crne Gore i Jugoslavije.

Kao jedan od onih koji su bili na udaru, kako zbog pripadnosti staroj vlasti, tako i zbog pozicije generalnog direktora PTT kao strateške institucije, saopštiću iskustvo ličnog otpora iz ovih mučnih vremena.

Imajući izvanredne rezultate u firmi, dijelili smo prvo mjesto sa PTT-om Slovenije u Jugoslaviji, a po stepenu razvoja bili na nivou Grčke, odlučio sam da se borim ne podnoseći ostavku, koja je indirektno preko sredstva informisanja tražena. Na dan dolaska radnika iz Nikšića u Titograd i čuvene “Žute grede”, zakazao sam zbor radnika u 16 h u Nikšiću i time preduprijedio njihov dolazak u Titograd. Nikad mi radnici Nikšića to nijesu zloupotrijebili, naprotiv, kad su se osvijestili od zabluda, bili su mi zahvalni.

Na osnovu dobro pripremljene odluke radničkog savjeta promijenili smo ključeve na vratima u svim poštama u prostorijama koje je koristila policija i time onemogućili prisluškivanje bilo koga u Crnoj Gori.

Na konferenciji za štampu održanoj ovim povodom, bilo je prisutno 17 novinara, što je u ono vrijeme bilo gotovo nezabilježeno. U sredstvima informisanja na prostorima van Crne Gore i Srbije ovo je ocijenjeno kao veoma demokratski i hrabar potez. Uzgred budi rečeno, nepune dvije godine poslije ovoga proizvedeni su uređaji za tu namjenu koji ne zahtijevaju pomoć PTT-a.

Na osnovu rada sa zaposlenima kolektiva PTT-a oko 2.500 radnika, mislim da je to jedino veliko preduzeće koje nije sa transparentima firme i drugim obilježjima organizovano išlo na mitinge koji su održavani.

Odbio sam zahtjev za obezbjeđenjem sredstava za autobus za odlazak na Gazimestan. Raspisao sam referendum 1990. godine u kolektivu o povjerenju i na tajnom glasanju poslovodni odbor je dobio preko 70 odsto glasova, što je sa poslovnim rezultatima, poslovodstvo firme činilo veoma ponosnim. Sa ovakvim i sličnim aktivnostima uz normalan i redovan rad ostao sam na funkciji oko 2,5 godine od pada starog rukovodstva, odnosno sve do donošenja posebnog zakona na osnovu kojeg su me smijenili.

Zašto sve ovo napominjem? Siguran sam da je vlast u najkraćem roku, između oktobra 1988. i januara 1989. raspisala izbore na svim nivoima, ishod bi bio pozitivan i da bi visokim procentom glasova bio obnovljen legalitet i legitimitet aktuelne vlasti. To apsolutno ne znači zadržavanje postojećeg sistema, niti postojećeg ustrojstva države. Ali bi bilo onemogućeno 4 glasa (Srbija 3 i Crna Gora 1) i time paralisanje svih normalnih odluka, što je u konačnom dovelo do raspada uz krvoproliće. Mogao se u jednom kraćem vremenskom periodu, par godina, uvesti višepartijski sistem i dogovoriti bez rata kao u ostalim komunističkim zemljama koje su bile mnogo iza nas, pitanje državnog statusa.

No, desilo se drugo, ulica koja je riješila pitanje vlasti sve do danas, a o tome koji je rezultat takvog preuzimanja vlasti najbolje govori Momir Bulatović, njihov lider skoro 10 godina, koji je u svojoj knjizi napisao: “Mi smo se učili kako da vladamo”. Ta njegova tačna i iskrena ocjena nameće pitanje - koja je cijena tog učenja? Šira javnost obično saznaje kasno!!!

Autor je u vrijeme opisanih događaja bio predsjednik Poslovodnog odbora PTT Crne Gore

( Veselin Popović )