Pedeset nijansi homofobije

Svako ima onog druga koji naruči dupli majonez od priloga, ekstra porciju pomfrita, zalije „koka-kolom“, i onda doda list zelene salate da mu obrok bude zdraviji. Neko gleda sa strane, a u procesu je pokušaja navlačenja starih farmerica, zeleni list, koji sa strane viri, bio bi dovoljan da on poruči „isto kao onaj momak“. A kad vidi što je dobio, greota je da baci ono što je platio.

Populisti i pseudo-alternativci u nas tako i funkcionišu jer nalaze formu, kopaju velike riječi u koje umotavaju homofobiju, rasizam, fašizam i nazadnost koje su na tanjir prosuli iz svojih moždanih lepinja. Kao prilog pospu mrvicu građanske zabrinutosti o pogrešnim prioritetima i urušenom moralnom kodeksu. Isti onaj urušeni koji brane od Zapada, kao da ne bi upravo ništa bolje bilo nego da se sruše svi mitovi prišiveni u formi tradicije, koja produkuje samo mržnju, a ne prave porodične vrijednosti. Ljubav i ljudska prava su prave porodične vrijednosti.

Onda se ti wannabe ljevičari pitaju kako da svojoj makanji objasne što se dva muškarca drže za ruke. A ne pitaju se kako je onima koji školske dane provode lažući, krijući i folirajući se, dok učiteljica priča o najbezbrižnijim danima. Pa onda tobože ne mogu prava djeteta stići na red od LGBT prava, a što je drugo nego pravo tinejdžera da se poljubi na klupi, a da onaj ko zatekne zaljubljene ubrza korak sa razvučenim osmijehom, umjesto da dohvati bubulj i kao uspomenu na prvi izlazak ureže potres mozga.

Pa ne mogu prava radnika stići na red od LGBT prava, a dobar dio nas se preznojava kada ga poslodavac upita o bračnom statusu i planiraju li djecu. Koje je to društvo jednakih šansi kad neko ne može ni da postane radnik zbog onoga što jeste. Koji su to prioriteti i bitnije stvari, kad su članovi 6, 7 i 8 Ustava - pravo na fizičku bezbjednost, pravo na slobodu okupljanja i pravo da se ne bude diskriminisan.

A kad smo kod okupljanja, to što se nešto zove Parada ponosa, ne mora da znači ni da je parada, niti da je ponosna, niti da će doći i podržati svi pripadnici LGBT populacije. Ali fakat je da prava ne padaju sa neba. Fakat je da je parada protest, isti način borbe kojim se crnci borili za jednakost. Fakat je da nema tu ko čega da se stidi, pa se zato naziva ponosnom. Fakat je da je javni prostor mjesto za protest obespravljenih, jer bi u četiri zida mogli onda da otjeramo i osobe sa hendikepom, zato što su projektanti Podgorice imali njih u vidu, taman koliko i ministar Bošković senzibiliteta na simulaciji šetnje Podgoricom.

I da, parada naravno košta, ali ne dolazi obezbjeđenje na stadion zbog igrača na terenu, već zbog huligana i mogućih nereda.

Parada je vrsta borbe, parada je izbor, ali odavno i političko pitanje. Političko pitanje koje je u sivoj zoni, što odgovara samo onima na vlasti, ne samo zato što se ovi naši u sivom najbolje snalaze. Svrha protesta se može dovesti u pitanje, pravo ne može. Jednako kao i pravo da Francuzi organizuju protest protiv gej brakova. Jednako kao pravo da Dolče i Gabana imaju lični stav da je jedina porodica ona tradicionalna i da djeca ne bi trebalo da odrastaju sa dva gej roditelja.

I to kakva je kampanja pokrenuta protiv njih je ono sa čim se treba boriti, jer je to zloupotreba „gej prava“. Gej prava ne postoje, to su osnovna ljudska prava koja su nekima uskraćena, a legitimna tema rasprava će postati tek kada budu tako i tretirana. Zato je nužno da se strejt osobe bore za ta prava. Ne bore se ljudi za prava životinja zato što su životinje. Do tada će legitimne biti ideološke premise dijela LGBT zajednice, koja potencijalno svakog drugačijeg homoseksualca tretira gore neko ikakva banda homofoba.

Ili kao ista ona banda homofoba koja će uvijek krivicu za svoju frustraciju pripisivati lobijama i plaćenicama. Zato će se bukati jer ga parada provocira, a neće doći na protest gladnih radnika, iako je spreman da izloži svoju argumentaciju, sve svoje zareze i capslockove na statusu da ih niko ne ferma jer nisu kul. Argument o provociranju je u rangu odbrane silovanja: „Obukla je minić, znači da traži...“

A i zanimljiva je ova vrsta homofobija - uvijek se potencira postojanje „gej prijatelja koji su izuzetne osobe“. Po pravilu je ta diskriminacija afirmativna, dok god se gej osoba kreće u okvirima koje homofob postavlja. Kao republikanske priče o prijateljima crncima, gdje su uvijek crnci genijalci, iako ni kategorija crnac ni kategorija gej, kao ni bijelac ni strejt, nemaju veću ili manju vrijednost ni na jednom planu. Homofob koristi tu generalizaciju, jer ne vidi šumu od bukve. Neko je uvrijedio nekoga porukom na paradi? Možda zato što je kreten, a ne zato što je gej. No, to je samo izgovor kako bi nakon svega kazao: “Eto, dali su im da šetaju, ali viđe li im onaj transparent? E, je…”

Po istom principu, vjernici bi trebalo da budu revoltirani SPC i pravoslavljem zbog trulih klerikalnih jabuka i tjelesnih aktivnosti Kačavende, ali nisu oni suština crkve i religije, zar ne?

Zato je homofobni svjetonazor u korijenu kontradiktoran. Protivnici gej brakova često kažu da su protiv toga jer će djeca postati gej. Osim što to jednostavno nije tačno, ono odaje suštinsku poziciju homofoba - on smatra da je biti gej manje dobro i manje vrijedno nego biti strejt. Njemu onda ne odgovara da se zajednica žene i žene naziva brakom, iako ne uspijeva da poentira kako to sprečava njega da vitla barjakom i šenluči. Ako je problem bijela kuga, što ćemo onda sa onima koji ne mogu da imaju djecu, ili onima koji su se zarekli na celibat? Isti tretman?

Jasno je da će borbu obespravljenih koristiti oni koji u tome vide korist, ali isto kao što opozicija šićari na borbi radnika, ne znači da taj protest treba prezreti. Akcenat treba staviti na one koji trpe štetu i sa njima homofobni svjetonazor ima ključni problem jer ne može da svari to da je suprotan stav motivisan ličnim ubjeđenjem, a ne novcem. Lako je provaliti šićardžije, ali ovi drugi su tu da dignu glas i sjutra kad dođu po tebe.

( Srdan Kosović )