Gorica Popović: Suština bića glumca je igra

Prvom pozorišnom ulogom, gdje je kao učenica osnovne škole igrala babu u komadu Branka Ćopića “Vuk Bubalo”, poznata srpska glumica Gorica Popovića naljutila je oca. Plašio se da ne zapostavi školu, a on je dobro znao kako umjetnički hljeb zna da bude gorak pošto je radio u teatru “Joakim Vujić” u Kragujevcu (bio je slikar, izvođač i scenograf). Prevario se, kada je obrazovanje kćerke u pitanju. Iako je bila inficirana pozorišnim daskama, na kojima je, kako kaže u šali, i prohodala Gorica nije zapostavila školovanje. Završila je studije glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu gdje je bila i asistent.

“Glumac mora da bude maštovit, emocionalno bogat, spreman da dijeli ličnost, da neke svoje emocije i misli daje kao na tacni. Suština glumačkog bića je da se stalno igraš. U tome je ljepota glume”, kazala je Popović u okviru tribine “Kultopis”, koju je u sklopu Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću organizovala JU “Zahumlje”.

A nagrada za trud su ljubav i aplauz publike, prepoznavanje na ulici, besplatna jabuka ili veza mladog luka na pijaci.

Na filmu je debitovala 1977. godine ulogom novinarke u "Mirisu poljskog cveća" reditelja Srđana Karanovića. Mala uloga, ali veliko iskustvo. Onda je uslijedila “Nacionalna klasa” od Gorana Markovića i za ulogu Šilje nagrađena je Zlatnom arenom na festivalu u Puli. Prema njenim riječima nagrada je bila pravo iznenađenje i za nju samu, ali i odskočna daska za dalju karijeru. Na festivalu u Nišu je za ulogu srednjovjekovne srpske vlastelinke Jelene u filmu "Dorotej" Zdravka Velimirovića, zatim partizanke Božice u filmu "Pad Italije" Lordana Zafranovića i za ulogu TV režiserke u "Raljama života" Rajka Grlića nagrađena nagradom “Carica Teodora”.

Uslijedile su brojne uloge kako na filmu i televiziji tako i u pozorištu, a od 1983. godine stalni je član “Ateljea 212”. Popularnost joj je donijela uloga sekretarice Dare u TV seriji “Bolji život”

Gorica Popović piše scenarije i songove za pozorište, režira, radi kostime, bavi se dizajnom, slikanjem, pjevanjem...

Nakon uspješno ostvarene glumačke karijere odlučila je da sebi da oduška i bavi se stvarima koje su je uvijek interesovale, poput mode i pisanja.

Piše scenarije i songove za pozorište, režira, radi kostime, bavi se dizajnom, slikanjem, pjevanjem.

Zahvaljujući baki, koja je bila tradicionalna i moderna u isto vrijeme, zavoljela je 30-te godine, doba kada se igrao čarlston, slušala dobra muzika, kada su nastali novi životni stilovi. Kao omaž baki nastala je kuvarska serija “Peline đakonije”.

Podstaknuta emisijom BBC-ja o Čarlsu Dikensu napisala je za RTS scenario za seriju o Branislavu Nušiću koja zbog nedostatka novca još nije realizovana. Igrala je i u rok operi “Vreme Cigana” Emira Kusturice, rađenoj po motivima filma “Dom za vešanje”.

“Predstava je našla mjesto u programu ‘Bastilje’, a mi smo ‘zapalili’ Pariz. Igrali smo 17 dana zaredom, a sve ulaznice su bile rasprodate. Naredne godine smo opet igrali u Parizu 12 dana. Emir planira da za Venecijansko pozorište uradi ‘Na Drini ćuprija’ i tu ću vjerovatno i ja igrati”, kazala je glumica i dodala da joj je učešće u pomenutoj rok operi jedno od najdražih iskustava u karijeri.

Nedavno su u matičnom pozorištu izvedene premijere predstava “Slavna Florens” i “Volvo kamiona” u kojima Gorica glumi glavne likove. Sada slijedi mala pauza, kada je pozorište u pitanju, jer u aprilu kreće sa snimanjem filma “Kozje uši” Ivana Stefanovića, nastalom prema istoimenom romanu Vladislave Vojnović.

Danas se na jeftin način dolazi do popularnosti

„Sva nam ide u površinu, a rijetko se ide u dubinu. Danas svi mogu da budu poznati. Šta mladima može biti uzor kada vide da se na jeftin način i ispadima postaje poznat. Tužna sam zbog toga i mislim da je mladima teško. Ali, moraju imati svoje snove, početi od malog svijeta, i malim koracima ići naprijed, ka koncentričnim krugovima koji se šire“, poručila je Popović.

Uporedo sa glumačkom karijerom Gorica Popović se bavila i pjevanjem i bila je član vokalno-instrumentalnog sastava "Suncokret".

“Bora Đorđević me pozvao da budem član ‘Suncokreta’. To mi je odgovaralo jer sam taman završila akademiju, a još nijesam bila spremna za glumu, tako da mi je bijeg u muziku dobrodošao. Čak sam i uloge odbijala, dok sam bila član grupe. Bili smo najbolja akustična grupa u Jugoslaviji 70-ih”, kazala je glumica koja je u isto vrijeme bila asistentkinja na fakultetu i rok pjevačica.

“Na časove sam dolazila obučena u rok stilu pa mi je profesor Minja Dedić, kod koga sam bila asistent, govorio: 'A šta ste vi to meni danas obukli'”, sa osmijehom se prisjetila Popović dok je nikšićka publika na video bimu imala priliku da vidi i čuje izvođenje kompozije “Prvi sneg” koja je bila znak prepoznavanja pomenute grupe.

( Svetlana Mandić )