STAV
Šareno sivilo mog grada
Petrovac je imao dušu i bogatu istoriju, a Petrovčani gordost i međusobno poštovanje. Jednom riječju, imali smo sve što nam treba. Dok ovo pišem i sjećam se svega, neobjašnjivo jak osjećaj stida vri u meni. Zašto, zašto smo ovo morali da uradimo našem gradu, našem domu, našem Petrovcu?
Kao dijete, uvijek sam volio da sa vršnjacima iz drugih gradova razgovaram o mjestima u kojim živimo. Subjektivno, volio sam da kažem da dolazim iz najljepšeg primorskog mjesta na svijetu. Iz prelijepog ribarskog gradića sa najljepšim pristaništem, sa parkom u kojem kao vjerni čuvari mjesta dominiraju stotine godina stari borovi. Iz mjesta koje je u zaleđini opasano paštrovskom gorom, koja u svom podnožju ima prekrasne maslinjake. Moje mjesto je imalo i prelijepe pješčane plaže, voćnjake, zelene površine, lijepe i stilski ograđene kamene kuće.
Petrovac je imao dušu i bogatu istoriju, a Petrovčani gordost i međusobno poštovanje. Jednom riječju, imali smo sve što nam treba. Dok ovo pišem i sjećam se svega, neobjašnjivo jak osjećaj stida vri u meni. Zašto, zašto smo ovo morali da uradimo našem gradu, našem domu, našem Petrovcu? Od najljepšeg opisa grada, od grada koji je bio inspiracija za velike literarne radove, došli smo do toga da se Petrovac opisuje u četiri riječi... ogledalo urbanističkog i arhitektonskog zastiđa.
Petrovac sada liči na jedan veliki betonski transformens, koji prkosi svim planovima održivog razvoja i turizma, planovima razvoja svega što se ne zove stanogradnja i urbanistički urnebes. "Grad" sa nezavršenim soliterima, ogromnim kondo-hotelima, raznobojnim zgradama, sa začepljenim odvodima za atmosferske vode, a bez doma zdravlja, banke, javnog WC-a, bez adekvatnog parkinga i, što je najgore, zimi bez ljudi. Stidim se, jako se stidim. I to ne zbog ljudi koji sada žive u Petrovcu, jer su oni svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinijeli svemu ovome. Stidim se zbog budućih naraštaja, naših nasljednika, djece koju će biti sramota da kažu odakle dolaze, djece koja neće imati osnovne elemente za bezbrižno djetinstvo. Izgubili smo stav, gordost, moral.
Dok ovo pišem, pitam se koja je poenta ovog pisanja?! Rekao bih, prije svega - upozorenje. Prestanimo sa uništavanjem, prije svega uništavanjem nas samih. Možda vam zvuči pretjerano, ali - počnimo borbu za opstanak!!! Prostor je ograničen resurs, a mi ga, bojim se, olako trošimo bez sagledavanja posljedica koje mogu biti pogubne. Dajte da spasimo ovo malo prostora što nam je ostalo, nije kasno, ali vas sve molim, preklinjem - urazumimo se!!!
( Petar Odžić )