Poslije "Violatora" ništa više nije bilo isto

Kada su legende sint-popa Depeche Mode objavili svoj mračni, sedmi album “Violator” prije četvrt vijeka za njih se sve promijenilo. Bitlsi su imali svoju Bitlmaniju, a engleski elektro pop sastav dobio je svoju hordu fanova spremnu da sruši sve što stoji između njih i benda. Na dan kad je ploča izašla preko 10 hiljada fanova blokirali su dio Los Anđelesa gdje su u jednom CD šopu članovi Depeche Modea potpisivali svoje novo izdanje. Fanovi su se tolikom silinom oslonili na prozore prodavnice da su oni na kraju pukli, i prouzrokovali štetu od 25 hiljada dolara, a 130 policajca pod punom opremom morali su da ih rastjeraju.

Zahvaljujući seksi senzualnim singlovima kao što su “Enjoy The Silence”, gotskom “Personal Jesus” i vanzemaljskim bluzom na “Policy of Truth” ovaj album postao je najprodavanije izdanje Depeche Modea i tri puta dostigao platinasti status.

Ali pored komercijalnog uspjeha, “Violator” je obilježio početak nove ere za bend, koji je od nju vejv dragulja “Just Can't Get Enough” došao do stvaranja filmičnih, misterioznih post-got remek-djela kao što je “Waiting for the Night”. Osim toga, ovo izdanje će u budućnosti uticati na brojne umjetnike, od Merilina Mensona do Suzan Bojl.

Bend ove godine obilježava 25 godina od izlaska “Violatora”, a autor Martin Gor, koji potpisuje svaku pjesmu na izdanju, rado se u razgovoru za “Rolling Stone” sjetio koliko je zabavno bilo raditi na toj ploči.

“Tada smo dosta eksperimentisali na snimanjima i sviđala nam se ideja da svaki album bude avantura za sebe. Većinu 'Violatora' smo snimili u Milanu i bilo je baš zabavno. Kako smo išta uspjeli da napravimo ne znam, jer smo se svaku noć provodili po gradu”, prisjeća se muzičar.

Kada nije bio u Milanu, bend je snimao u Njujorku, Londonu i Gjerlevu u Danskoj, pod producentskom palicom Flooda.

“Bili smo u Danskoj, u nekom mjestu bogu iza nogu. Najbliži grad bio je na dvadeset minuta vožnje i bio je toliko mali da ne znam ni mogu li reći da je to grad. Tamo smo završili snimanje i miksovanje”, ispričao je Gor.

On je kazao da se rado sjeća tog vremena, te da “Violator” zauzima posebno mjesto u srcima članova benda.

“Bio je to vrhunac zabave u bendu. Do 1993. stvari su već postale lošije i ljudi su se promijenili. Postalo je dosta teže raditi. Iako mislim da je sljedeći album bio sjajan, jedan od najboljih, atmosfera je bila drugačija”, otkrio je muzičar podsjećajući na činjenicu da je Alan Vajlder napustio bend 1995.

Mnogi hitovi sa “Violatora” kasnije će biti obrađeni, ali je Gorov lični favorit akustična verzija pjesme “Personal Jesus” u izvjedbi Džonija Keša.

“Ta je najviše drugačija. Ima tog Kešovog duha u njoj, te magije. A posebna je po tome što se našla na njegovom posljednjem albumu, prije nego što će preminuti”, ističe on.

Upravo su ovu pjesmu, koja je inspirisana opisom Elvisa Prislija koji je dala Prisila Prisli u knjizi “Elvis & Me”, muzičari najviše obrađivali. Gor priznaje da mu se većina nije svidjela.

“Ali ih odobravam, jer to su naši fanovi. Niko neće to da obradi ako nije fan. A djelovalo mi je kao ne fer da kažem - ne, ne možeš da objaviš to, jer mi se ne sviđa. Tako da sam odobravao čak i neke opskurne obrade iz Njemačke i istočne Evrope na kojima bi ljudi pjevali sa veoma lošim akcentom”, priča Gor kroz smijeh.

“Ono na što sam najponosniji je da smo uticali na ljude preko granice u gotovo svim muzičkim žanrovima. Od metal bendova do Suzan Bojl”, zaključio je muzičar.

( Stefan Strugar )