Kraljev govor

“Prije nekoliko sati, odstupio sam sa mjesta dužnosti kralja i vladara Imperije... Ali morate mi vjerovati kada kažem da sam spoznao da je za mene na dalje nemoguće podnositi težak teret odgovornosti, kako sam to želio, uz pomoć i podršku žene koju volim, te se stoga odričem svih dužnosti kralja.“

Ovo je dio govora kralja Edvarda VIII iz decembra 1936. koji je zaprepastio svijet i Britansku imperiju koja je u tom trenutku obuhvatala četvrtinu zemaljske kugle. Ovoj dramatičnoj kulminaciji prethodio je čin u kojem je ova odluka sazrijevala, a koji se igrom slučaja odigrao na našim prostorima. Ovaj obrt se može različito interpretirati. Činjenica dobrovoljnog odustajanja od vlasti sama po sebi je presedan, a neopoziva riješenost izbora ljubavi nauštrb vlasti daje slučaju neodoljivo romantičnu notu. Ukrštanje dviju strasti na rasksnici. U ljudskoj prirodi kao jedna od najjačijih sila navodi se ona koja teži vladanju. U bogatoj istoriji igara, peripetija i zločina oko prijestola, rijetki su slučajevi poput ovog, džentlemenskog, dobrovoljnog silaska s trona. Naučni opus psihologije i psihopatologije vladanja zaprepašćujuće je skroman, uglavnom prepušten učiteljici života. Paradoksalno, discipline koje se bave psihološkim još nisu ni blizu starije sestre učiteljice. Više ima narodnih izreka i anegdota, nego što ima koherentnih teorija o psihologiji vlasti.

Ukrcavanje i slavlje

U avgustu 1936. u šibenskoj luci na luksuznu jahtu ukrcao se najkontroverzniji par tog doba, kralj Britanske imperije Edvard VIII i amerikanka Volis Simpson, tada još zvanično u braku sa drugim čovjekom i već jednim razvodom za sobom. Edvard VIII tek je nedavno bio stupio na prijesto Ujedinjenog Kraljevstva, posle smrti svoga oca Džordža V. Neki događaji bi se mogli predvidjeti ako bismo unaprijed čitali simboliku koja im predhodi. Nesvjesno, ponekad anticipira budućnost, to se najčešće previđa, ali ne u smislu parapsihološkog. U današnjem leži i dio budućnosti. Pri pripremi gotovo sto metara duge jahte na parni pogon Nahlin Edvard VIII naređuje da se isprazni brodska biblioteka i zamijeni svakojakim pićima. Uređeni „zakon slova“ zamjenjuje hedonističkim principom dok smjerna britanska javnost ne sluti da će uskoro ostati bez kralja. Dan-dva kasnije poslije ugodnog krstarenja brod se usidrio na ostrvu Rab, slijedi još jedno iznenađenje i najava - kralj odlučuje da skine carsku odoru i okupa se go, čime dobija titulu prvog zvaničnog nudiste Jadrana, a implicitno - skida krunu. Nije bilo potrebe da se hvali carevo novo ruho, niti da se traži trezvenjak koji će viknuti „Ljudi, pa car je go!“ Car se sam skinuo. Pitamo se da li je u tom trenutku dionizijskog zanosa i sam bio svjestan svoje odluke ili se ona negdje iz nesvjesnog kotrljala ka tome da bude izgovorena? Ovo svoje „skidanje“ teškog bremena kako ga je sam nazvao u abdikcionom govoru svečano je proslavio sa Kotoranima a da oni, a možda ni on, to nisu slutili. Ploveći niz Jadran, u pratnji vojnih brodova Kraljevske mornarice Edvard VIII je uplovio u Bokokotorski zaliv. Doček je bio veličanstven, koincidencija, ako postoji, bila je da se baš tada održavala tradicionalna Bokeljska noć. Iluminacija brda i zidina u čast znamenitog gosta - kameni amfiteatar Boke se zapalio u hiljadu boja. Slavlje je bilo nezaboravno, jedinstven primjer slavlja silazka s vlasti.

Vlast i moć

Ono u čemu se laici i istraživači fenomena vladanja uglavnom slažu je da vlast mijenja, i to prilično brzo. Šta je zapravo to što mijenja a prati vlast - privilegije, bogatstvo, iluzija sigurnosti, kontrola ili samo iskustvo moći? Moć sama po sebi i dovoljna sebi. Svrgnutim vladarima najteže od svih gubitaka pada gubitak moći. Moć kao da liječi ontološku nesigurnost čovjeka, smiruje onaj Kjerkegorov „strah i drhtanje“ pred neminovnostima koje život nosi. Postoje i evoluciono-biološka objašnjenja. Dopamin, jedan od glavnih neurotransmitera u sistemu nagrade koji se luči u čeonom režnju mozga pri stimulaciji realnim ili fiktivnim osjećanjem moći. Tu se lako budi začarani krug koji vodi u sve veću potrebu za sve većom stimulacijom, ono što je bilo dovoljno, postaje malo, što je pojednostavljeno rečeno bazični mehanizam stvaranja zavisnosti.

Moć i vlast izazivaju zavisnost, adiktivni su. U evoluciji hominoida pretpostavlja se da je dopaminergički sistem odigrao važnu ulogu u razvoju mozga, pratio je razvoj društva, a ovaj razvoj hijerarhije i vlasti. Godine 1938. kada je Edvard VIII postao vojvoda od Vindzora i povukao se sa svojom izabranicom sa britanskog ostrva, na njemu se rodio Dejvid Oven, budući neuropsihijatar, političar i lord nama poznat kao pregovarač u sukobima oko raspada Jugoslavije. Dr Oven je iz svog iskustva psihijatra u politici formulisao hubris sindrom koji označava - stečene promjene ličnosti usljed konzumiranja vlasti. Riječ hubris potiče od starogrčkog i označava: pretjeranu samouvjerenost i ponos, aroganciju, sujetu, superiornost... U grčkoj mitologiji hubris je bio kažnjavan od strane bogova neizbježnim nemesisom. Dr Oven kao glavne karakteristike hubris sindroma navodi nepokolebljivu samouvjerenost u ispravnost svojih odluka, identifikaciju nacije sa sopstvenom ličnošću, svijet kao polje projekcije svoje omnipotencije, prikazivanje akcija koje imaju za cilj promociju svog imidža kao opšte korisne, suštinska nekompetentnost koja se pokriva izraženom samouvjerenošću, osjetljivost na kritiku, gubitak odnosa sa realnošću. Psihološki eksperimenti koji su imali za cilj da rasvijetle mehanizme vlasti i odnos nadređenih i potčinjenih sprovedeni na slučajno izabranim i grupisanim učesnicima često su morali biti prekinuti jer je istraživače iznenadila surovost onih kojima su dodijeljene uloge moći.

Jedan od nalaza je bio iznenađujući gubitak empatije učesnika eksperimenta. Ono što je bitno za hubris sindrom je da su izmjene stečene samim iskustvom vlasti, a ne naslijeđene ili formirane ranijim razvojem. Oven smatra da se ove karakteristike uglavnom ne mogu sa sigurnošću unaprijed prepoznati kod kandidata za hubris. Psihijatrija je tu nemoćna. Težište prevencije vraća u polje razvoja mehanizama društvene i političke kontrole. Neki su tu mudrost kontrole primjenili mnogo prije.

Hubris u lancima

U Mletačkoj Republici sigurno nisu znali za hubris sindrom, ali je u Serenissimi vlast dužda bila vremenski ograničena i nije postojao mehanizam porodičnog nasljeđivanja. Danas su zidovi Duždeve palate oslikani slavnim nosiocima te funkcije, samo je lik jednog dužda prefarban crnom bojom, onoga koji je osuđen na damnatio memoriae - zabranu javnog sjećanja. Tu je trebalo da bude naslikan Marino Faliero, dužd koji je htio da prisvoji više vlasti i ispred interesa Republike stavio lične i porodične i zbog toga bio je okrutno pogubljen. Vlastela Dubrovačke Republike nije znala mnogo o dopaminu i zavisnosti od vlasti, ali je zabranila podizanje spomenika zaslužnim građanima. Jedini spomenik Ivanu Gunduliću u gradu je podignut skoro vijek po padu Republike, kao in memoriam - u slavu javnog sjećanja.

Iskrcavanje

Kralj Edvard VIII nastavio je ka Istanbulu i na zaprepaštenje kraljevske kuće najavio da ne želi protokolarnu posjetu, već samo partiju golfa sa Ataturkom. Ta vrsta slavlja moći mu nije prijala za razliku od ćaskanja sa ribarima koje je sretao u proputovanju. Po povratku je engleska crkva odbila njegov zahtjev da se oženi Simpson Volis, pa i po cijenu morganskog braka, tj. da supruga ne postane i kraljica. Imao je Čerčilovu podršku. Uzgred, ta crkva se i otcijepila od Vatikana zbog odbijanja pape da prizna razvod kralju Henriju VIII. Da li mu je laknulo zbog odluke crkve? Slijedi govor s početka priče na koji se nadovezuje drugi kraljev govor ovjekovječen u istoimenom filmu, govor njegovog brata Alberta koji je preuzeo krunu i uz pomoć ekscentričnog logopeda uspio da i pored govorne mane izgovori - Ja sam Kralj i time postane Džordž VI.

Da li je Edvard imao toliki stepen samospoznaje i uvidi, u igri riječi, da iako rođen za kralja on zapravo nije rođen za to? Šta je tu istinsko, a šta lažno ja? Odbio je tu vrstu moći, ali ipak ostaje psihološki intrigantna njegova posjeta Hitleru - otjelotvorenju moći u ekspanziji. Posebna tema bi bio izbor između titule i voljene žene, naročito u vremenu raširenog fenomena berluskonizacije ljubavnice političara i kukavičluka da se istupi iz privida uzornog bračnog para na vlasti.

Edvard je ostatak života proveo sa Volis u anonimnosti francuskih pejzaža s malo kontakata sa Kraljevstvom dočekavši duboku starost. Albert-Džordž VI umro je u 56. godini, po nekim mišljenjima iscrpljen zahtjevima koje je pred njega stavila vladavina u periodu II svjetskog rata i usljed pretjeranog pušenja kojim je smirivao svoju vulnerabilnu oralnost. Lord Oven je hubris dijagnostifikovao kod zemljaka Margaret Tačer, Tonija Blera, a i kod Džorža Buša i dugog niza vladara iz prošlosti i nastavio da se bavi politikom i primijenjenom psihopatologijom. Nabrajanjem primjera opsjednutosti vlašću, kojih je mnogo, potencira se opšte mjesto i otupljuje oštrica uvida, a izuzeci, kao što je ovaj, prave mentalnu distancu i otvaraju mogućnost drugačijeg sagledavanja onoga što se podrazumijeva.

( Srđa Zlopaša )