Znate li ko je poginuo?

Rekoh jednom asu da je po novinarskom kodeksu zabranjeno da se objavljuju imena žrtava nesreća, na šta se mladi kolega zgranu i uzvrati - pa, mora da onda nešto nije u redu sa kodeksom! Zbilja, nešto nije u redu sa kodeksom, jer kad bi novine prestale da objavljuju imena, ostale bi nam samo čitulje, ljudi bi obigravali gradom kao bene, brojali bandere u nadi da će viđeti ko je poginuo. Ako li ne pročitaš ko je poginuo, postoji mogućnost da je neko tebi poznat. E zato mediji služe, da te informišu, jeste, mladi kolega je nijemim pogledom čuđenja iznio ove argumente, jebi ga, tako je naučen, tako su mu objasnili u redakciji, tako se to radi u Crnoj Gori - novine žive od čitulja, a mimo čitulja, uglavnom od objavljivanja imena poginulih ljudskih bića. Uz vijesti o smrti idu detalji o tome kako su izdahnuli, zašto su poginuli, sa koliko djece je ostao bračni partner i u kom dijelu grada žive, odnosno više ne žive.

Neko će sad reći - makar danas nije problem da ti stigne zao glas, oš vrani vajber, oš crni tviter. Tačno, ali šta ako se na ahiret preselio neko koga dibidus ne poznaješ? Niko ti neće javiti, budi siguran - dakle opet zavisiš od medija. Buljiš u prokleti tekst i pokušavaš da se sjetiš, zalud, ime ti je odnekud poznato i onda klikneš komentare da nađeš komadić koji nedostaje. Dva klika od mjesta nesreće, odani FB frend već pojašnjava kako mu je pokojnik komšija i bio je vrhunski čovjek, otac, bog u kafani i voljele su ga žene, dakle RIP. Da novine nisu objavile ime (Kodeks NCG, načelo 8, smjernica d), to bi bila nekakva anonimna žrtva, nekakav nevažni detalj, sletio čovjek sa puta, čudna mi čuda, statistički podatak. Ali kad objaviš ime i god, dao si punu informaciju jer mala je ovo zemlja i svi se poznajemo i red je da se čuje kad nas je jedan manje.

Mediji nekad daju one mrzne inicijale i onda nastane splet ogromnih dislajkova u duši recepijenta. Inicijali nekako jesu informacija, ali isto tako i nisu. Dajte ime da ljudi ne brinu! Znate li koliko ima plavih golfova!? buni se štovani čitalac portala, sav zabrinut za sudbinu svih sopstvenika folksfagenovih makina. Duša je mekana čitalac portala koji mahinalno slijedi trag krvi. Crnogorski čitalac ne samo da prati krv iz naslova, nego prati krv do trećeg koljena - on želi da identifikuje leš, jer misli da ima pravo na to. Mediji su ga ubijedili je to normalno. Možda nije krv, možda je kečap, zato treba da imamo što više informacija o žrtvi, pa bi poželjno bilo da se objavi i krvna grupa, da se fino sve provjeri u nekoj otvorenoj bazi podataka. Ako novinar ponudi samo tričave incijale, ako se drzne da poštuje nekakav Kodeks, onda bolje da je tekst sočan i krvav kao najslasniji biftek u podgoričkom Hard Rock Cafeu! Ti inicijali znaju da budu trauma zato što samo glume vijest dostojnu crnogorske nekrofilske znatiželje koja vonja k’o kapelski gerber, da se tako pjesnički izrazimo.

Pošto uvijek ljudi učitaju nekakvu satiru đe je nije, ajde da pokušam da budem precizan - ovo malo Crne Gore je vazda bilo plemenski organizovano. U plemenima svako zna svakoga i kad neko pogine, sasvim je normalno da je to vijest. Jedina stvar koju prosječan Crnogorac više prezire od anonimnog života je anonimna smrt. Vazda je dobošar dolazio sa freškim vijestima u centar sela i bio preteča javnog servisa i tabloida, đuture. Crna Gora ipak već neko vrijeme nije klasično pleme, nego nekakav hibrid; Crna Gora možda treba da se pomjeri nekud naprijed i bilo bi fer da joj malo pomognemo. Mediji tako što će poštovati standarde koje su sami donijeli, na osnovu iskustava starijih medijskih sredina. Izgleda šašavo, ali ne moraš uvijek znati ko je poginuo. Dobro, kad je velika pucnjava, to je OK, kriminalni obračun može da uključi neko ime koje je povezano sa drugim imenom i tako redom do predsjednika vlade. To razumijem. Razumijem i kad tajkunov sin zgazi činovnika EU na biciklu. Postoje naravno izuzeci od svakog pravila, da ne davim sad. Ali ako je neko prosto izgubio život na pravdi boga ili slučaja, u kanjonu, na pješačkom - uloga medija je da zaštiti prije svega porodicu, pa onda i žrtvu koja ima pravo da skonča privatno, bez turanja u naslove. To mu ga dođe kao ono posljednje pitanje prije nego te strijeljaju, hoćeš li crnu traku - hoćeš li naslovnu stranu?

Još ovo da pitam - što tebe poštovani čitaoče zabolje ko je poginuo? To me interesuje, ali bez prenemaganja, molim - je li to tema dana, je li to smisao dnevnog rituala izbjegavanja nekakave misli o životu - mislim na poročno srljanje u nasladu smrti koja ovaj naš medijski prostor pretvara u veliko pokajanje, u jednu sahrančinu, đe se kuka, cereka, cokće, nariče i puši. Imaju li mediji ijedan drugi adut u rukavu, danas, kad više nema tri pristojna pisca u branši, imaju li dakle mediji da nam otkriju nešto drugačije od imena i prezimena umrlih u požaru i na cesti?

( Brano Mandić )