Besprekorno funkcionisanje

Prije nedjelju dana ozari me dugo očekivana vijest: konačno ćemo moći podizati ljekove na recept i u privatnim apotekama. Taj muštuluk dobročiniteljski podari niko drugi nego direktor Fonda zdravstva Crne Gore, Hrapović dr Kenan, svojim podanicima, korisnicima Fonda. Uz to autoritativno naglasi da sada sve funkcioniše „besprekorno“.

Moje onemoćalo srce, dva puta krpljeno, samo što ne iskoči od sreće dok ga ne opomenu bezosjećajni pejsmejker. Kako i ne bi kad mi je kardiolog propisao lijek Tritace 2,5 mg, a pritvrdili profesori doktori - univerzitetski ljekari! Doskora sam ga podizao na recept u državnoj apoteci. Odnedavna ga nema. „Biće ga u privatnim apotekama“ - utješiše me. Kome da vjerujem ako ne direktoru, pride i doktoru! Jer direktori nikada ne lažu. Oni ne okoliše, nego pravo u srž problema: in medias res!

E, kako to „besprekorno“ funkcioniše imadoh uskoro čast i posebno zadovoljstvo da osjetim na vlastitoj koži.

Kao vjesnik „besprekornog“ funkcionisanja zbrčkaše mi se stihovi popularnog pjesnika i nagrize me nakratko crv sumnje:

„Teoretski sistem lepo zvuči/Malčice je drukčije u praksi.“

Ipak, samo što ne otrčah da poljubim direktora. Kako ne mogu da trčim, sa receptom u ruci počnem da ljubim vrata privatnih apoteka. „Ne ide na recept“ - kažu u prvoj. „Imamo ga, ali nam nije prošao na tenderu“ - vele u drugoj. (Nezgodno je to kad ga imaš pa ti ne prođe - bojažljivo pomislih.) „E, jes´ Vam prava adresa Hrapović“ - skoro da pukoše od smijeha u trećoj, kad se pozvah na autoritet direktora, dr Kenana. Jest´ da je i smijeh lijek, na šta sam im zahvalan, ali ne dobih onaj osnovni: Tritace. U sledećoj, ko zna kojoj po redu, samo što ne rekoše: „Plati, pa klati!“

Kao disciplinovan đak obratim se mejlom „pravoj adresi“: dr Kenanu. Odmah stiže odgovor: „zelim da kazem da cete morati dobiti lijek-terapiju koja Vam je neophodna. Ukoliko budete imali i dalje bilo kakvih problema u vezi sa podizanjem lijekova na recept molio bih da me obavijestite.“

Fasciniran rezolutnim stavom direktora, dr Kenana, da „moram dobiti lijek-terapiju“, dakle jasno i imperativno: moram, pošaljem mu tražene detalje (vremenski i prostorno egzaktno lociran problem, kazali bi naši umni eksperti).

Potom, blago razočaran, dobijem uzdržaniji otpozdrav koji samo nudi nadu (ne smijem reći: lažnu): „Nadamo se da ćete u toku sjutrašnjeg dana biti u mogućnosti da podignete ovaj lijek bez problema, jer smo u međuvremenu poslali razjašenja i uputstva za naše ugovorne partnere.”

Kad se sjutradan ponovila ista priča u apotekama otpisao sam dr Kenanu: „Meni je nužan lijek, a ne šutiranje od apoteke do apoteke. Po svoj (ne)prilici, izgleda, da mi ostaje jedino da oštrim pero (kad već ne mogu nešto drugo).“

Nakon toga, umjesto Hrapovića dr Kenana, odgovor se spušta na niži nivo, na Đurišić mr Ružicu, iz RFZO koja mi traži podatke sa recepta. (Tek sada primjećujem da mi polako spuštaju.) Kad joj urgentno poslah šifru dijagnoze, ohrabri me: „Fond ce preduzeti mjere iz svoje nadleznosti i tokom sjutrasnjeg dana cemo Vas obavijestiti gdje mozete podici lijek.“

Kako je sjutrašnji dan bio petak, pa još trinaesti, onaj dosadni crv sumnje preraste u demona. Već sam znao da od lijeka nema ništa. Odnosno, biće malo sutra. Iliti, malo morgen.

Pošto je prevalilo pola petka (crnog), podsjetio sam gorko mr Ružicu: „Ružice, Ružo, Ruška, zapet sam ko puška, što se ne javljaš?!“ i dobio genijalni odgovor: „Pokusavamo da nadjemo navedeni lijek.

Deficitaran je i isti od strane fabrike nije isporucen veledrogerijama tokom jucerasnjeg dana.”

Deficitaran?! A istoga dana nakon ove pisanije u apotekama „Lijek” mi ga pokazuju uz već izlizanu mantru: “Ne podiže se na recept!”, a meni se, od muke, ništa više podizalo nije!

E, sad mi spustiše dokraja! Sve se svede na ono na početku: “Plati, pa klati!” Klatio bih, ali srce mi posustaje, no, za utjehu, pejsmejker se, još uvijek ne predaje! A tritace mi treba baš za “liječenje zatajivanja srca”.

I ja neskroman: malo mi obećanje, hoću još i lijek!

Sjetih se one narodne: “Slaga neko od serdara, ja nijesam, a tebi ne velju.” Doktor Kenan mi učini ćef, a posao ne završi. Uostalom, što i da završi? Što bi Fond finansirao običnoj boraniji, zdravstvenim osiguranicima, lijek, tamo neki Tritace, trice i kučine, makar koštao samo tričavih 3-4 ¤? Kad ne mogu da lete u Milano na liječenje kod čuvenog kardiologa kao vječiti poslanik i visoki funkcioner DPS-a, Miodrag Vuković, od milošte u Skupštini službeno oslovljavan sa Miško, pa šta košta da košta.

Zbilja dr Kenane, javni je interes, koliko Fond plati liječenje dr Miška?

Grcamo od sreće, dr Kenane, posebno ovih dana kad čitamo kako je supruga potpredsjednika Miškove partije, nekada javnog funkcionera, ratnika za mir i miritelja za rat, imala na tajnom računu u švajcarskoj banci milion puta više od vrijednosti lijeka Tritace. Pošteno zarađeno!

Trice i kučine.

Ozarila me dugo očekivana vijest: konačno ćemo moći podizati ljekove na recept i u privatnim apotekama! Ali...

( Dragan Perišić )