Vakat je za istoriju

Dvije akademije nauka, dvije pravoslavne crkve, po dva sindikata, udruženja književnika, novinara i guslara, dvije pravoslavne nove godine... Zašto ne i dvije vlade, ako „zanemarimo“ NVO „Ženska vlada“, koja godinama tavori neđe u tišini.

Nošeni olujnim vjetrovima tuđe ideologije, opijeni snagom mladosti i željom za vlašću, prije 26 godina srušili su vlast u Crnoj Gori, uz podršku hiljada radnika i studenata, koji su mjesecima istrajavali na putu do cilja.

Prvake političkog prevrata ni obraz crnogorski nije spriječio da upravo oni zaposjednu fotelje smijenjenih „birokrata“ i „lopova“, u kojima su se zadržali do danas, šetajući sa funkcije na funkciju.

Kako su se odnijeli prema smijenjenim državnicima, tako su se odnosili prema državi Crnoj Gori i prema narodu - u čije ime upravljaju državom. Sprovodeći „nužne“ promjene, kao što su bolna tranzicija i pogubna privatizacija, zdušno su se posvetili uništavanju svega što je sagrađeno u vrijeme SFRJ i ranije. Sumnjive privatizacije opustošile su Crnu Goru, dok su radnici industrijskih giganata ostali bez posla i zapali u bijedu. Danas smo društvo sa zavidnim brojem bogataša, skromnim srednjim slojem i brojnom sirotinjom koja se davi u beznađu.

Pričalo se o prelaznoj vladi i vanrednim izborima, priča se o vladi u sjenci, priča se o tzv. „uličnoj“ smjeni vlasti... Sva razmišljanja u pravcu smjenjivosti i smjeni vlasti su opravdana, ali se moramo zapitati: koja ideologija danas može pokrenuti narodne mase? Nema više kolektiva koji broje na hiljade radnika, u kojima su radnička sloga i solidarnost bili preduslovi za zajedničke akcije, uključujući i ulične proteste. Nema više solidarnosti među ljudima! Sada smo raslojeno klasno društvo, sa dominacijom ličnih interesa u svim slojevima.

Nezamislivo je da radnici, zapošljeni u privatnom sektoru, protestuju na ulici, jer bi im i „vrabac iz ruku“ odletio. Slično razmišljaju radnici javnog sektora, tim prije što su brojni zapošljeni po preporuci vladajućih partija. Studenti i nezaposleni imaju svoje interese, svaka skupina za sebe, a najbrojnija populacija, penzioneri, su uglavnom stari, nemoćni i razočarani. Gladni ne mogu da „lete“. Srednji sloj se gnuša sirotinje i srećni što imaju dovoljno, ljubomorno čuvaju svoje pozicije i svoj imetak.

Sve naprijed navedeno, uključujući nesporazume unutar opozicionih partija, posljedice su duge vladavine DPS-a i njenih partnera, koja je stvorila takav društveni ambijent u kome ne može da se ponovi „događanje naroda“.

Nekoj budućoj vladi DPS je namijenio nemoguću misiju, da rješava ekonomske, privredne, narodne i druge nagomilane probleme, u ambijentu koji će naslijediti nakon eventualnog osvajanja vlasti. To je zamka koja svaku buduću vladu unaprijed osuđuje na neuspjeh, da bi samo aktuelna bila „istorijska“. Vakat je za istoriju.

( Milojka Perović )