Aleksandar Hemon: Kulturu ne proizvodi avangarda nego strukture moći

Aleksandar Hemon, američko-bosanski pisac slovi za najcjenjenijijeg savremenog pisca sa područja bivše Jugoslavije. Rođen je u Sarajevu, 1964. godine, gdje je i odrastao i završio studije književnosti na Filozofskom Fakultetu. Početak rata u Bosni i Hercegovini, zatekao ga je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je službeno boravio. Hemon piše na engleskom jeziku. Autor je zbirki priča „Pitanje Bruna“, „Ljubav i prepreke“, „Knjiga mojih života“, romana „Čovjek bez prošlosti“, „Projekat Lazarus“. Dobitnik je prestižne američke MacArthur Fellowship nagrade (2004). Živi u Čikagu, odakle je i govorio za ART.

Jednom ste rekli da je život u Americi jednostavniji nego na našem Balkanu, u čemu se najviše ogleda ta jednostavnost?

- Nisam rekao da je jednostavan, samo da je jednostavniji, što ne znači da nije komplikovan. Logistički je jednostavniji. Postoje infrastrukturalne pogodnosti (topla voda, efikasni aerodromi, univerziteti itd), a i logističke: lakše je organizovati svakodnevne aktivnosti. Nije, međutim, moj život u Americi moralno ili etički jednostavniji, a nije ni finansijski.

Kaže se da je Amerika najdemokratskija država na svijetu. U čemu se najviše ogleda ta američka demokratičnost. Kako je najčešće doživljava naš čovjek koji živi u toj zemlji?

- Ne znam tačno kako se ta demokratičnost mjeri. Mislim da je američki dvopartijski sistem na mnogo nižem nivou od bilo kojeg višepartijskog parlamentarnog sistema. Mislim isto tako da se američki politički sistem, kakav god da je nekad bio, značajno promijenio nakon 11. septembra 2001, kada je iskorštena prilika da se ojačaju sistemi društvene kontrole i oslabi pravna zaštita građana pod izgovorom rata protiv terorizma. Isto tako mislim da je u Americi uvijek postojala tenzija između demokratije i kapitalizma, koji nijesu prirodni saveznici. A ako američka vlada mora da bira kome služi, građani ne mogu biti na prvom mjestu - kapitalizam je preskup i prekomplikovan da zavisi od odluka pojedinačnih građana. Otud je dobar dio američke demokratije zamajavanje, cirkus za građansto kako bi se blokirala mogućnost na ishode i odluke zasnovane na vjeri u suverenitet kapitala a ne pojedinca.

Vi ste i predavač na fakultetu. Kako taj posao doživljava Saša Hemon kao pisac?

- To je dosta dobar posao za pisca, ali ima malo veze sa poslom pisanja. Ja nijesam profesor ni na jednom univerzitetu, nego predajem povremeno—akademski tezgarim. Tako imam slobodu, ali nemam stabilnost, i moram da iz svog džepa plaćam zdravstveno osiguranje za sebe i svoju porodicu.

U Vašim knjigama dominiraju teme o čovjeku i životu. Obzirom na sve niži nivo karaktera današnjeg čovjeka, možemo li govoriti o svojevrsnim nazadnim procesima unutar ljudskog roda, nasuprot sve vidnijem napretku nauke na zemlji?

- Kakve druge teme imaju? O životinjama i smrti? O predmetima i ništavilu? Ljepota i užas ljudskog roda su u tome da smo u stanju da činimo ono najgore i ono najbolje. Progres nikad nije totalan. Ne mislim da ljudski rod nazaduje - prije sto godina, žene nijesu nigdje imale pravo glasa, rasizam je bio ozakonjen, većina zemaljske kugle je bila u posjedu četiri imeperije, nije bilo antibiotika itd. Svakog dana i svugdje neko u svakom pogledu sve više napreduje, a neko sve više nazaduje. Borba za bolji svijet tako nikad ne prestaje, a ni borba za gori.

“Knjiga mojih života” je zbirka priča i eseja motivisanih iskustvima iz vlastitog života. Obzirom na njenu posvećenost kćerci Isabel (zbog čega kažete: “Isabeli koja zauvijek spava na mojim grudima”), moglo bi se reći da u njoj ima vrlo malo fikcije. Koliko sam u pravu? Zapravo, kakav je Vaš stav prema fikciji?

- Fikcija nije naša riječ - to je uvezeni koncept. Kad je Knjiga mojih života bila prevođena na bosanski, moja prevoditeljka nije znala kako da prevede koncept vezan za dualitet fiction/non-fiction, pa smo to ukinuli. To ne znači da kod nas ne postoji razlika između istine i neistine, nego da je dominatan prozni koncept, pričanje priča, koje se onda mogu podijeliti na istinite i neistinite. Knjiga mojih života je tako zbirka istinitih priča i ličnih eseja, iako su čak i oni organizovani oko priča.

Urednik ste Antologije evropske književnosti. Obzirom na specifičnosti posmatranja i doživljavanja književne (i ne samo književne) stvarnosti, na različitim mjestima Evrope i Amerike, šta, konkretno naši čitaoci na Balkanu mogu očekivati od te značajne knjige?

- Nijesam više. Uredio sam samo četiri antologije i tu završio. To mi je bilo veliko zadovljstvo, zato što sam mogao da se upoznam sa piscima iz Litvanije ili Lihtenštajna. Isto tako, situacija sa prijevodima sa drugih jezika je u Americi (a i u Velikoj Britaniji) katastrofalna: manje od 3% objavljenjih knjiga su prijevodi. Tako da je ta antologija bila značajan presedan. Važno je i to da mnogi svjetski izdavači i oni koji se bave književnošću čitaju na engleskom, tako da je, recimo, bilo moguće da norveški urednici pročitaju na engleskom priču crnogorskog ili makedonskog pisca i odluče da to prevedu.

Šta mislite o današnjoj politici u BiH?

- Mislim da je politički sistem naštelovan da služi kriminalno/nacionalističkim strukturama i da u BiH neće biti značajnih promjena dok se ne razmontiraju ustavne osnove koje to omogućavaju. Ali pošto oni koji su na vlasti ne mogu biti skinuti sa vlasti ako se to ne razmontira, oni neće inicirati bilo kakve promjene. Potcjenjuju, međutim, nakupljeni gnjev naroda, a nijesu ni spremni za bilo kakve ozbiljnije probleme. Pošto klimatske promjene dovode do velikih elementarnih nepogoda, nije nezamislivo da se BiH raspadne na oblasti, pošto centralizovana infrastruktura jednostavno ne može da riješi probleme vezane za temeljno preživljavanje stanovništva.

Radili ste scenario za film „Otok Ljubavi“. Koscenaristkinja je bila poznata režiserka Jasmila Žbanić. Šta nam možete reći o tome filmu i kakav uspjeh očekujete?

- Ja sam ko-scenarista, budući da je Jasmila već imala ideju za film i da je ona rediteljka koja je donosila konačne odluke. Film je ljetnja komedija koja se bavi ozbiljnim stvarima. Dešava se na jadranskom otoku, gdje se sitacija jednog bračnog para zakomplikuje kad se ukaže treća osoba.

Po značaju, kako ocjenjujete književnost ovog našeg podneblja u odnosu na svjetsku, ili pak na književnost ostalog dijela Evrope?

- Svaka je književnost značajna. A budući da ja pišem i čitam na dva jezika, da često čitam prijevode i putujem po svijetu, što se mene tiče ima samo jedna književnost, koja se neprestano stvara i mijenja.

Vaš roman „Projekat Lazarus“ imao je veliki uspjeh u Americi. Kada biste na ovim prostorima predstavljali ovu knjigu, šta biste željeli da prvo kažete o njoj?

- Želio bih da kažem da je vrijedna čitanja.

Bavite se i okupljanjem Amerikanaca bosanskog porijekla koji se bave umjetnosti u neko svojevrsno udruženje. O čemu je zapravo riječ?

- Jedan sam od osnivačkih članova i bivši predsjednik Bosanskohercegovačko - američke akademije znanosti i umjetnosti (www. bhaaas.org). Htjeli smo da povežemo BiH dijasporu u Sjevernoj Americi na profesionalno-akademskim osnovama, kako bi se tim kapitalom znanja i stručnosti moglo pomoći domovini. Akademija, koja je počela od nule, u tom je do sada bila vrlo uspješna.

Iz istorije znamo da je u svim dosadašnjim vremenima umjetnost, a pogotovo književnost, imala vodeću, avangardnu ulogu u društvu. Smatrate li da književnost postepeno ostaje bez te uloge. Zapravo, bez ikakve važne uloge za društvo u cjelini, da prerasta u besmisao?

- Pa ne mislim da je književnost imala avangardnu ulogu tokom historije. Mislim da je to bio slučaj samo početkom dvadesetog vijeka, naročito u Evropi, kada su se raspadala carstva i društveni sistemi i kada je književnost bila usko povezana sa radikalnim kulturnim i političkim promjenama. Književnost zapravo češće služi ustanovljenom poretku, ovjerava “stvarnost” koja je zadana dominantnom ideologijom. Bilo je često pojedinačnih izuzetaka od pravila, ali kulturu ne proizvodi avangarda nego strukture moći.

U Sarajevskim sveskama se raspravljalo i o tome čiji je koji pisac. Između ostalih pomenuto je i pitanje: čiji je pisac Danilo Kiš. Vi ste rekli da: „ ... jedini, legitiman, smislen odgovor je moj“. Možete li to pojasniti u kontekstu mišljanja da veliki pisci ne mogu pripadati samo jednom narodu, jednom jeziku (pogotovo ne jednom čovjeku), već da pripadaju svim ljudima, svim narodima i svim jezicima?

- Pa ima pisaca koji pripadaju samo svom narodu, svom jeziku, svojoj kulturi. Takvi su ili fašisti ili su podložni fašizoidnim tumačenjima. Književnost koja ne prelazi ili ne narušava granice vlastitog jezika ili kulture je uvijek provincijalna, a i zgodna za propagandnu upotrebu. Danilo Kiš nije nikad mogao biti sveden na služenje lokalnoj, provincijalnoj književnosti.

Kada bi se sjutra postavilo pitanje: čiji je Hemon pisac, američki ili bosanski, kako biste Vi reagovali kada bih ja odgovorio: „moj“.

- Rekao bih: Hvala!

Jugoslavija je bila vrijedna poštovanja

Život Vas je dovodio i u vrlo neugodne situcije. Susretali ste različite ljude. Šta je, po Vama, ono što najviše oduhovljava i oplemenjuje čovjeka? Religija? Umjetnost? Obrazovanje? Nekakva genetska predispozicija?

- Plemenitost je mutna kategorija. Ima ih puno diljem svijeta koji smatraju da je patriotizam plemenita osobina ili osjećanje. Ali svi balkanski ratni zločinci su bili i jesu velike patriote. Isto tako, ljubitelji su umjetnosti, religije i obrazovanja.

Stabilna, zakonom regulisana društva u kojima postoji zajednička ideja, zajednički projekat na kojem svi rade, kontrolišu zločinačke impulse. U takvom društvu, religija, obrazovanje i umjetnost mogu pomoći da se formulišu i razmijene ideje koje koriste zajedničkom projektu. Zbog toga je, uz sve svoje mane i probleme, Jugoslavija bila vrijedna poštovanja - naročito u poređenju sa tranzicijskim nakaradama.

( Vujica Ognjenović )