Himna

Kako je objavljeno - Vlada sprema zakon po kom će neustajanje prilikom izvođenja državne himne biti kažnjavano sa 2000 eura. Pretpostavljam da je u tom predlogu zakona pojašnjeno da se to odnosi samo na zvanične prilike. U surotnom, imali bismo spektakl - ustajanje svakom prilikom kad se začuje himna moglo bi biti izvor mnogih komičnih situacija. Ako neko ima na mobilnom melodiju državne himne, kad ga god pozovete morao bi da ustane čitav kafić. Ili kancelarija.

Kazna od četiri prosječne plate za neustajanje na državnu himnu može izgledati s jedne strane kao pretjerana, a s druge kao - cjepidlačenje. Ko će to kontrolistati (i sankcionisati) sve moguće situacije kada niste ustali dok se čuju zvuci državne himne. Mogu zamisliti Crnogorca koji u mraku svoje sobe pet puta pusti himnu, i dok sjedi razmišlja, sav srećan, ozaren, štaviše, kako je državu zavrnuo za deset hiljada.

Crnogorska himna je katkad izvor nesuglasica, ponekad odista komičnih i neozbiljnih. Tipa „priznajem prve dvije ali ne i treću strofu“ i slično. Da pojasnim - potpisnik ovih redova ima istinsko poštovanje za crnogorsku himnu, kao i svi oni koji su bili ispred crnogorskog parlamenta one noći 1992. kada je ona tu prvi put otpjevana uz podizanje današnje (tada od DPS-a proganjene) crnogorske zastave. Policija je skupštinu brže-bolje zaključala, a zbog te zastave i himne DPS vlast je uhapsila nekoliko momaka...

Doduše, dobar dio moje generacije i u doba SFRJ imao je odnos prema toj pjesmi kao prema crnogorskoj himni.

Do vremena nacionalnih država kada je rođena ideja državne himne kakvu danas znamo, himna je bila pjesma koja slavi. Kod Helena, u početku su sve pjesme nazivane himnama. Jer, helenska izvorna himna je nastala iz potrebe da se slavi ovaj svijet i sva njegova čuda, bogovi i heroji dolaze kasnije, kao metafore koje će zadobiti svoju opaku stvarnosnu dimenziju.

Od najslavnijih poput Marseljeze koja svojom neponovljivom emocijom i danas „nosi“, do bizarnih slučajeva - poput dvadesetominutnih kompozicija, kao u slučaju Argentine, do pomiriteljskih varijacija „muzike ima teksta nema“ koje obično imamo u višenacinalnim i višejezičkim zajednicama, priča o himnama je uvijek priča o vremenu koje ih stvara. I istorijskim silama koje su davale zamah tome dobu. Trag toga imate u genezi nekadašnje SFRJ himne - Hej, Sloveni.

Svu širinu himničnih ekspresija u današnjem svijetu donose i najširim krugovima prezentuju velika sportska takmičenja, olimpijske igre, prije svih. Sedamdesetih i osamdesetih ste istočnonjemačku himnu u toku ljeta mogli čuti više puta nego aktuelni latino hit.

Ali - himna i kazna. Uopšte, kako povezati ta dva tako različita svijeta - emocija i propisa. Uostalom, da li je neustajanje jedina forma napoštovanja himne?

Nisam siguran da je pametno patriotizam utjerivati kaznama. Ni da li je moguće. Čak ni ovaj što ga zovu “ustavni”, a što je, kako vidim priča popularna u posljednje vrijeme. Moram priznati da ne shvatam o čemu se tu radi? Neko ne voli CG, ali ima poštovanje i ljubav za njen državno-pravni subjektivitet? Nešto slično. Meni to liči na besmisleni verbalni kompromis.

Trag izvornog značenja i duha ove vrste poezije nenadmašno zvuči u vjerovatno najvećoj pjesmi svih vremena - Himni ljubavi Svetoga Pavla. (Ako jezike ljudske i anđeoske govorim/a ljubavi nemam onda sam kao zvoni što ječi i zvekir što zveči/i ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam vjeru da gore pomjeram, a ljubavi nemam, ništa sam...)

Drugim riječima, to važi uvijek: ako ljubavi nema, sve, pa i kazne su - uzalud...

( Balša Brković )