Mišo

Stalno pišem nekrologe. E, sad ću napišem nešto o živom čovjeku kojeg lično ne znam (jednom davno vidio sam ga u Beogradu, kod hotela „Union“), a za čije pjesme me vežu neke, uglavnom, drage uspomene.

Zajedničko nam je i to što je rođen u gradu u kojem sam služio vojsku. Zapravo, moja četa vojne policije bila je stacionirana na brdu Šubićevac, iznad grada, a on je rođen u malom ribarskom naseljuTribunj, 15 kilometara udaljenom od Šibenika.

Prva njegova ploča od 45 obrtaja koja se zavrtjela na mom gramofonu marke „Iskra“ – Kranj, bila je „Proplakat će zora“. Imao sam 13 godina.

Mišo Kovač je ličio na starijeg vodnika prve klase, sa nešto širom glavom, dugom kosom, debelim brkovima i velikim prstenom na ruci. Iz njega je, dok je govorio, izbijala neka vrsta nadmenosti. Ništa produhovljeno u njegovom liku i nastupu, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, nisam nalazio, ali, svejedno – mogao sam satima da slušam njegov melanholičan, a prodoran glas. I da zaboravim na sve što sam želio da zaboravim, recimo, čvrgu i nogu u zadnjicu od starijeg i jačeg komšije; poraz Zvezde od Panatenaikosa u polufinalu Kupa šampiona; gubitak one odlučujuće partije na omladinskom prvenstvu Crne Gore u šahu, u Titogradu; dvojku iz istorije u drugom razredu gimnazije; „korpu“ od jednih plavih očiju... Sve.

Za svaku problematičnu situaciju imao sam odgovarajuću Mišovu pjesmu: „Ranjeno je srce moje, ranjeno“, „Ti gitaro samo sviraj”, „Pozdravi mi ženu plave kose“, „Jedan dan života“, „Malo mi je jedan život s tobom“, „Ovo je naša noć“, “Ti si pjesma moje duše”...

Sa svojim bratom od tetke Srđanom I. u ljeto 1975. godine krenuo sam jedne avgustovske noći da bježim iz Opasanice gdje smo porodično ljetovali. U to vrijeme tamo nam je bilo dosadno (sad, naravno, čeznem za mirom i mirisima Opasanice). Ali, poslije dvjesta metara puta ka Hanu Garančića smrzli smo se od straha i brže-bolje vratili. Smjestili smo se u parkiranu „daciju“, automobil njegovog oca Dušana, mog tetka, i tu sačekali da nas pronađu već uspaničene majke. A sve vrijeme, da ubijemo strah, pjevali smo iz sveg glasa: „Rasti zemljo, pukni stino, kucaj srce materino...“

Možda najpoznatiju Mišovu pjesmu “Ostala si uvijek ista” više sam volio da recitujem nego da pjevušim: “Odavno već nisam mislio o tebi, među nama dani i godine stoje...” I govorio sam je na čuvenom parapetu na Topolici, u ljeto 1976, uz gitaru i prve kapi “Rubinovog” vinjaka. I uz opojni miris mora i uvijek drugačiji zalazak sunca. Tu se nije znalo ko je kome simpatija, svako je svakoga šmekovao, zanosno i čisto.

Pero Radović je za jedan barski Internacionalni TV festival doveo iz Beograda u Bar poznatog reditelja dokumentarnih filmova Božidara Kalezića, da napravi filmsku priču o barskim znamenitostima, od Stare masline na Mirovici do krsta Svetog Jovana Vladimira. Mene je zamolio „da se nađem“ Kaleziću. Od tog posla nije bilo ništa, a kako nisam želio da propadne rediteljev dolazak u Bar, otišao sam u Luku Bar, kod prijatelja Mladena Miranovića i brzo dogovorio da napravimo film o Luci.

U to vrijeme (2002. godina) gotovo da nije bilo broda uz dokove (nad nama su i dalje visila čudovišna krila „Milosrdnog anđela“, iako su od NATO agresije prošle tri godine), pa smo jedini koji je uplovio – brod sa bananama, snimali iz „pedeset“ uglova. Nije, dakle, bilo brodova, ali, zahvaljujući direktoru Petrašinu Kasalici, početak 21. vijeka u Luci Bar ostaće upamćen po završetku kapitalnog projekta – izgradnji, odnosno sanaciji lukobrana, dugačkog 1350 metara, koji će, čvrsto vjerujem, sve sadašnje Barane nadživjeti. Jer, gledao sam kako se gradi, kako se u more „usipa“ 130 hiljada kubika betona i kako se prvi put na Jadranu jedan lukobran osigurava postavljanjem „akropoda“, betonskih elemenata teških po pet tona. Njih je tu u Luci napravljeno 11.800 komada i spušteno u more, da budu i ostanu vječita brana od talasa.

Lukobran je gradilo splitsko preduzeće „Pomgrad“, sa direktorom pogona, inženjerom Zdenkom Dvornikom na čelu. Lijepo smo se družili sa Splićanima u to, još uvijek, netegnuto vrijeme. U Dvornikovoj kancelariji visila je uveličana fotografija „Hajduka“. Nije smio da prihvati opkladu da ću brže izdeklamovati taj čuveni tim Tomislava Ivića od njega. Mislim da ga on nije ni znao napamet, a ja sam ga izrecitovao za nekoliko sekundi: Mešković, Džoni, Boljat, Buljan, Peruzović, Rožić, Žungul, Mužinić, Đorđević, Jerković, Šurjak.

A na platformi u blizini lukobrana jeli smo najukusnije prstace na svijetu i pili najbolje vino. I pjevali tog ljeta veliki Mišov hit: „Dalmatino“. Nikako nisam mogao da dokučim (tada još sve nije bilo na internetu kao na dlanu) šta Mišo kaže (već je počeo malo da šuška) u onom stihu: „Ja sam Dalmatino, imam ljubav svoju, ... (?) sam u more i u bilu boju“. Majstor od prstaca mi je objasnio da je ta riječ „zaklet“.

Nekad sam mnogo volio jednu Mišovu pjesmu, a od 24. juna 2013. rastužim se kad je čujem: “Najljepše su oči moje majke”. Zapravo, odbolujem svaki put ono “kao plavo more, kao cvijet iz bajke”...

I, sad me, u ove (pro)ćelave dane, njegove pjesme, lako kao lahor perce, vrate u mladost. I opet mi se učini da sam u Popovićima, kraj starog gramofona na neudobnom trosjedu i da po stoti put vraćam iglu na početak: „Ostala si uvijek ista“.

I kad je Mišo Kovač u pitanju, za mene se Jugoslavija nije raspala niti će se raspasti, ma šta sedamdesettrogodišnji Šibenčanin rekao ili učinio. A, ako ikad dođe u Crnu Goru, biću u publici.

( Milan Vujović )