Gdje je zakočilo?

Kada sam nedavno dobio „pozdrav“ iz Ustavnog suda Crne Gore, malo je reći da sam bio zapanjen. Da me poštar nije iznenadio ujutru i da sam na poluotvorenim očima imao naočare da pogledam o čemu se radi prije nego potpišem prijem pošiljke, vjerovatno je ne bih preuzeo. Onda sam u trenutku poželio da je pocijepam, ali sam kasnije, hladne glave, odlučio da pošiljku zadržim kao podsjećanje i dokaz u kakvoj to pravnoj državi živimo i pred kakvim sudovima sam vodio privatni proces protiv lokalnog radija gdje sam stalno zaposlen.

Prije sedam godina, naime, sudskim putem sam zatražio da mi ranije dosuđeno „opšte umanjenje životne aktivnosti“ ili jednostavnije rečeno trajni radni invaliditet od 12,5 procenata i ozljede koje sam zadobio u novembru 2007. budu priznati kao povrede na radu. Već sam zaboravio na taj spor, pomirivši se sa tim da je sve odavno negativno završeno i najprije sam pomislio da je pošiljka koja mi je neočekivano stigla na ruke čamila negdje u pošti. Da je u pitanju greška.

Pogledao sam datume i - tek mi tada ništa nije bilo jasno. Ustavni sud je po ustavnoj žalbi koju je još u februaru 2011. napisala moja advokatica, zasjedao i presudio negativno poslije skoro četiri godine?! Preciznije, 21. novembra 2014. godine, a meni odluku o tome dostavio datumiranu na 27. januar 2015. Advokatica mi je žalbu svojevremeno uradila da bi iscrpla sve pravne ljekove, kako bi mogla da se žali Strazburu. U međuvremenu je, nažalost, preminula, a ja sam vjerovao da je proces okončan.

Nije me, dakle, iznenadila odluka Ustavnog suda kojom se odbija ustavna žalba, već činjenica da je to urađeno poslije toliko vremena. Zbog čega? Da se formalno završi? Čitam jednom. Čitam drugi put. I treći put prelazim to štivo za koje mislim da više nije bitno, posebno u svjetlu novih činjenica u vezi sa slučajem koji je u međuvremenu prekvalifikovan u pokušaj ubistva.

Znatiželjno pozovem prijatelja advokata i pitam za koliko Ustavni sud donosi odluke. On kaže, sada brže nego ranije, nekoliko mjeseci, pola godine. Pitam ga, a za tri i po ili četiri godine? Prijatelj ćuti, zbunjen. Ja objašnjavam o čemu se radi, a on kaže da je to slika crnogorskog sudstva i stanja u državi. Pitam - zar su daske toliko trule? On kaže - noge propadaju do koljena.

Štivo koje sam dobio iz Ustavnog suda probudilo je u meni neprijatna sjećanja na sve ono što je prethodilo događaju koji javnosti nije nepoznat. Bio sam prije toga nekoliko godina urednik lokalnog javnog servisa, a zatim i pola godine v.d. direktor. Nakon osvajanja vlasti u ovom gradu DPS-u se žurilo i tražili su način da postave svoj kadar, pa nijesu sačekali ni da mi istekne tih šest mjeseci, već su me najprljavijom spregom partije i udbe, nepotrebno smijenili samo desetak dana prije kraja v.d. mandata.

Očekivao sam to i nijesam bio iznenađen. Otišao sam na zasluženi odmor koji, izgarajući na poslu, godinama nijesam koristio. Na odmoru sam bio čitav oktobar. Prvog dana novembra vratio sam se na posao gdje sam već bio raspoređen na novinarsko mjesto i odmah na dežurstvo, toga četvrtka, s početkom od 13 i 30 časova u drugoj smjeni.

Bio je to jedan od onih dana koji se pamte čitavog života. Počevši od toga kada sam ustao i šta sam doručkovao, pa do hiljadu puta policiji ispričanih pojedinosti gdje sam sve bio i kuda sam se kretao, koga sam sretao i da li me je neko mrko pogledao. Kada je stigla hitna pomoć mislim da je bilo 20 sati i 25 minuta. Koliko je trajalo batinanje, ne znam. Bio je to, uglavnom, sedmi sat radnog vremena, ako se novinarsko vrijeme može mjeriti satima.

Završio sam u bolnici s teškim povredama i poslije bolničkog liječenja otvoreno mi je bolovanje. Poslodavac, bivši radikal koji je uskočio u DPS i postao revnosni direktor, odbijao mi je od plate. Pitao sam u Zavodu zdravstva kako, kazali su da nije ispunjena povredna lista i nije prijavljena povreda na radu. Pozovem direktora. Šta mi je kroz nos ispričao taj ekspert za menadžment sa fakulteta braće Karić u Peći, ni danas ne znam. Tako sam odlučio da tužim lokalni radio.

Neke stvari najradije bih da zaboravim. Kada bih mogao. Psihijatrijski vještak je rekao da ću, nažalost, čitavog života osjećati nelagodnost kada na to mislim i o tome pričam i kako godine prolaze uvjeravam se da je bio u pravu. To vještačenje, zajedno sa ostalom medicinskom dokumentacijom i drugim vještačenjima, ostalo je u sudskim spisima. Izgledalo je da su stvari kristalno jasne, ali je sve bilo uzalud. Osnovni sud je presudio da su povrede nastupile od trećeg lica i da nemaju veze sa mojim poslom, da su predmet krivičnog djela, da je navodno bilo skraćeno radno vrijeme zbog uštede struje, kako je tvrdio poslodavac bez ikavih dokaza i odluka o skraćenju. Nije bilo važno ni to što sam upravo u prostorijama radija dobio presudne prijetnje. Kraj sudske utakmice odsvirali su bjelopoljski Viši, a zatim i Vrhovni sud. Pokojna advokatica se sjekirala više od mene i insistirala na ustavnoj žalbi.

Sve se to dešavalo 2008, 2009, 2010 i početkom 2011. Rekao bih vrlo davno, iako se sjećam kao da je bilo juče. Digao sam ruke od svega. Samo sam u međuvremenu naučio neke lekcije iz kulture lične bezbjednosti koje se u ovoj profesiji moraju znati. Tako, na primjer, nikada poslije toga nijesam pustio da djeca uđu u auto, dok ga prije toga sam ne upalim. Ključ u bravu stavljam sa zebnjom. Već sam pomislio kako to prelazi u paranoju, kada mi je krajem ljeta 2013. podmetnuta eksplozivna naprava pod auto iz kojeg sam izašao petnaest minuta prije toga, sa djetetom.

Tada je ponovo aktuelizovan prvi slučaj napada, a tek formirana Komisija za praćenje istraga napada na novinare zatražila je da se uradi procjena moje bezbjednosti. Krajem februara 2014. dobio sam policijsko obezbjeđenje koje imam i danas. Izgledalo je da su stvari počele da se pomjeraju sa mrtve tačke i da bi slučaj mogao da se rasvijetli. Otvorena je krivična istraga protiv osumnjičenog nalogodavca ubistva u pokušaju i dva izvršioca. Ponadao sam se da je pravda dostižna i da bih mogao doživjeti moralnu i materijalnu satisfakciju za sve što smo moja porodica i ja pretrpjeli i proživjeli u godinama od prvog napada.

Onda sam dobio pismo iz Ustavnog suda. Film je počeo da se vrti unazad. Ako je taj obični parnični postupak trajao toliko godina, koliko još treba da prođe da se okonča ovaj krivični koji je tek u fazi istrage? Vidim sebe kao penzionera. Penzija mizerna, invaliditet nije priznat. Naočare ne skidam sa nosa, zvono, poštar na vratima. Preuzimam pošiljku. Ustavni sud me pozdravlja i obavještava da se iz nekih razloga sve vraća na početak. Djeca su odrasla, za njih više ne brinem. Auto ne vozim. Mnogo mi je lakše. Stižu i kritike sudstva od međunarodnih organizacija. Ko zna, možda bi u ponovljenom postupku moglo biti bolje. U nekom drugom životu u kom neću biti novinar.

( Tufik Softić )