Danas sanja da bude stjuardesa, a sa 14 je "radila" u baru, kao zabavljačica

Seksualni turizam, dječja prostitucija i trgovina ljudima su na Filipinima tijesno međusobno povezani. Mafija koja drži ilegalne barove sa mladim prostitutkama podmićuje policiju i gotovo neometano radi.

Leilane sanja o poslu stjuardese – visoko iznad oblaka. Možda joj je tako lakše da zaboravi ludilo na zemlji. Još prije dvije godine – sada joj je 18 – za nju je normalan život, sa odlascima u školu, druženjem sa prijateljima i krovom nad glavom, bio nezamisliv. A o budućnosti ne smije ni da razmišlja.

Tada ona nije išla u školu, već u bar – to je bilo njeno radno mjesto, a istovremeno i dom. Sa 14 godina počela je da radi u baru u Olongapu sjeverno od Manile, kao „zabavljačica“. Kada se pomene ta riječ, pogled joj se smrkne. Turisti iz SAD, Australije, Evrope, Japana i Koreje – svi oni su željeli da ih u baru noću zabavljaju maloljetne djevojke. Ali, Leilane ne voli da priča o tome i radije gleda u budućnost. Ova mlada žena nastoji da potisne bezbrojna poniženja koja je doživjela kao seksualna robinja.

Filipini su – pored Tajlanda, Indonezije i Malezije – veliko žarište prostitucije djece i maloljetnika. U mnogim filipinskim gradovima, seksualni turizam je sveprisutan i služi kao najunosniji izvor prihoda organizovanog kriminala. U prostituciju je tamo umiješano oko 800.000 ljudi; prema procjenama Unicefa, svake godine se u prostituciju uključi oko 100.000 djece. Ona potiču iz favela ili sa sela. Kad padnu šaka svodnicima, upadaju u vrzino kolo siromaštva i beznađa.

Problemi sa krivičnim gonjenjem

Leilane je imala sreće. Organizacija za zaštitu djece PREDA je, u saradnji sa filipinskim istražnim organima, prije dvije godine izvršila raciju u baru u kome je ova djevojka radila za bijedan dnevni džeparac. Američki vlasnik bara i njegova poslovna partnerka, jedna filipinska svodnica, uhapšeni su i čekaju da im u Manili počne suđenje.

No, na Filipinima je privođenje takvih ljudi pravdi izuzetak a ne pravilo. „Barovi obično plaćaju mito policiji i ništa se ne desi“, kaže otac Šaj Kulen koji već više od 40 godina vodi organizaciju PREDA na periferiji grada Olongapoa. Ovaj irski misionar je za svoju neumornu borbu protiv trgovine djecom i prostitucije već više puta predložen za Nobelovu nagradu za mir.

Iako je prostitucija na Filipinima zvanično ilegalna, krivično gonjenje odgovornih je rijetka pojava. Vlasti u mnogim mjestima primaju mito i ne čine ništa kako bi osujetile rad mnogih ilegalnih karaoke-barova i noćnih klubova. Riječ je o simbiozi korupcije i prostitucije koja omogućava da ilegalni posao cvjeta.

„Gradovi greha“

Odgovornost za sve to dobrim dijelom snosi i američka vojska koja je decenijama bila prisutna na tom području. Milioni američkih vojnika su prošli kroz vojne baze kao što su „Sabik bej“ ili „Klark er bejz“ – čiji su satelitski gradovi kao što su Olongapo ili Angeles služili vojnicima kao „centri za odmor i rekreaciju“. Oni su i danas gotovo potpuno zavisni od seksualne industrije, iako su dvije pomenute američke baze zatvorene još 1991. godine: povlačenje američkih trupa nije promijenilo scenario – promijenila se samo klijentela. Taj region je postao meka seksualnog turizma.

Žene koje kao prostitutke dobiju neželjenu djecu, u društvu su u pravilu stigmatizovane – baš kao i ta djeca. Jer, i djecu čeka ista sudbina. Siromaštvo koje nasleđuju ih tera u prostituciju. Čitave generacije su zarobljene u sistemu seksualne industrije.

Posebno su ugrožene djevojke i žene na područjima pogođenim prirodnim katastrofama – takvi su, recimo, regioni koje je opustošio tajfun „Hajan“. „Kredibilni svjedoci prenose da trgovci ljudima u takvim regionima za vrijeme evakuacije ciljano traže nove mlade djevojke, otimaju siročad, ili nude mladim ženama posao koji direktno vodi i komercijalnu seksualnu eksploataciju“, kaže otac Šaj. Opasnost je velika zbog toga što žrtve prirodnih katastrofa ostaju bez ičega. Bez posla i krova nad glavom, one su potpuno zavisne od dobrovoljnih priloga. Prihvataju sve moguće ponude za posao iz čistog očajanja.

„Pogledaj – uspjela sam!“

Socijalna radnica Marlin Kapio (33) inkognito se kreće po crvenim četvrtima i barovima na kriznim područjima. Ona radi za organizaciju PREDA i pokušava da spase mlade djevojke bijede i poniženja. Tako je našla i Leilane i uspjela da je izvuče iz mreže prostitucije.

Marlin Kapio je kao devojčica i sama bila primorana na prostituciju. Kao tinejdžerku, spasao je otac Šaj. Dobila je stipendiju, završila studije i sada se i sama stara o djeci ulice. Pokrenula je nekoliko stotine krivičnih postupaka protiv pedofila i širom svijeta drži predavanja o svom radu. U aprilu će govori i u američkom Kongresu. U Njemačkoj je nenadano postala poznata tako što je na osnovu njene životne priče snimljena jedna epizoda najpoznatije domaće kriminalističke serije „Tatort“ (Mjesto zločina).

Marlin je i veliki uzor za Leilane. „Prihvatam sopstvenu prošlost i željela bih da budem uzor za ove mlade djevojke. Pogledaj – uspjela sam“, kaže sa žarom u oku. Kakav savjet želi da uputi takvim djevojkama? Poslije malo oklijevanja, kaže: „Slušajte svoje roditelje i pazite dobro u školi. To je veoma važno... Nikada ne pokušavajte da radite u baru. Takvo iskustvo uništava ljudsko dostojanstvo.“

( dw.de )