Broš na dan, plata u kući
“Prvi moj kalup i boje koje sam dobila od tetke iz Varaždina bili su anđeli. To je bilo 2001. Pamtim po tome što sam tada počela da izlazim sa suprugom i sjećam se da sam mu poklonila ta dva anđela. Pored toga, pravila sam i cvjetove i ramove za slike”
Kada je počela da izlazi sa sadašnjim suprugom Milanom, Nikšićanka Bojana Perović počela je da pravi anđele. Bilo je to, prisjeća se, 2001. godine.
“Prvi moj kalup i boje koje sam dobila od tetke iz Varaždina bili su anđeli. To je bilo 2001. Pamtim po tome što sam tada počela da izlazim sa suprugom i sjećam se da sam mu poklonila ta dva anđela. Pored toga, pravila sam i cvjetove i ramove za slike”, kaže Bojana.
Još kao djevojčica počela je da veze goblene, da od gline pravi razne figure, a nastavnica likovnog Zagorka Vlahović prenijela joj je ljubav prema slikarstvu.
“Postojale su tri galerije u Nikšiću i svoje radove sam prodavala njima”, prisjeća se Bojana.
Onda je 2007. godine čula da se u Bečićima, u hotelu “Tara”, organizuje četvrti sajam suvenira i odlučila da se prijavi.
“Do tada nijesam radila klasične suvenire. Počela sam te 2007. Inspirisala me moja tetka, i njihovo licidersko srce, samo što su oni unutar srca imali ogledalce, a na mom su Crnogorka i Crnogorac. Imala sam tremu kako će to proći i bila iznenađena reakcijama i prodajom. Mislim da će u turizmu ostati zapamćena ta 2007. godina. Svi smo dobro prošli, sve što smo izložili je prodato. Nikada više nakon toga prodaja nije išla tako dobro”, priča Bojana koja je diplomirala ekonomiju i trenutno je bez posla.
Ta 2007. joj je i dala podstrek da nastavi sa izradom suvenira . Odlučila je da njen zaštitni znak budu crvena i bijela boja.
“Od ove godine pravim broševe, ogrlice i raifove. Na internetu sam naučila da heklam, a i repromaterijal uglavnom nabavljam preko interneta. Ponešto mi pošalje i tetka”, kaže Bojana i pokazuje nove proizvode koje je počela da pravi od Nove godine.
Tada je odlučila da se intenzivnije bavi izradom suvenira . Zato je sebi dala zadatak - mora da uradi jedan broš dnevno. Ako se desi da neki dan preskoči narednog uradi dva. I za sada se pridržava postavljenog zadatka.
Paleta njenih proizvoda zaista je šarenolika.
“Posjetioci 'Delte' prije dvije godine moj štand su proglasili za najljepši. Zadovoljna sam ovogodišnjom prodajom. Nije to previše, ali dovoljno. Imam i porudžbina, a iz nekoliko suvenirnica su me pozvali da dođem i donesem ovo što radim”, kaže Bojana.
Iako radi serijski, svaki od suvenira , dok ne postane finalni proizvod prođe sigurno 12 do 13 puta kroz njene ruke.
( Svetlana Mandić )