Smjeli crteži ugljenom prašinom

Ko god je čuo za Viktora Igoa, zna ga najverovatnije kao majstora pisane riječi, autora antologijskih romana “Jadnici” i “Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu”. Ako znate još nešto o njemu, vjerovatno ima veze sa njegovom politikom: kralj Luj-Filip dodijelio mu je plemićku titulu 1841, a on je postao član francuskog parlamenta 1848. Ova pozicija mu je obezbijedila neku vrstu lične propovjedaonice sa koje je imao šansu da govori o svojim omiljenim temama: ukidanju smrtne kazne, slobodi štampe, opštem pravu glasa i obrazovanju, i iskorjenjivanju siromaštva.

Ali, ovakav Igoov senzibilitet nije ga učinio prijateljem Napoleona III, koji je preuzeo vlast 1851. godine, tako da je pisac otišao u politički egzil na Gernzi, britanski posjed u Lamanšu, između obala Francuske i Velike Britanije. Ta godina značila je kraj perioda, počevši od izbora za člana parlamenta, tokom kojeg je Igo ostavio pisanje po strani kako bi se u potpunosti posvetio politici - dobro, skoro u potpunosti. Čak i u tom periodu kada je odložio pero i zapostavio pisanje, nije se odrekao crteža, proizvodeći slike koje danas, poslije toliko vremena, iznenađuju snagom i ljepotom.

Igo je napravio oko četiri hiljade crteža tokom života, koji prikazuju različite motive - od sumornih, tamnih pejzaža do karikatura i do iznenađujuće apstraktnih kompozicija. Neki, poput skice pod nazivom “Gavroche à 11 ans” (Gavroche, 11 godina), asociraju na njegovo pisanje. Slikar i prijatelj, Ežen Delakroa, pisao je Igou da bi, ako postane posvećen likovni umjetnik, bio jedan od najboljih tog stoljeća. Igo je bio vješt crtač, čak i vješt eksperimentator: on je ponekad crtao svojom nedominantnom, lijevom rukom ili dok ne gleda u stranicu papira na kojoj radi. Ako mu pero i mastilo nisu bili dostupni, okretao se nekonvencionalnim sredstvima - čađi, ugljenoj prašini ili, čak, ostacima taloga kafe na dnu šoljice.

Neki izvori čak navode da je koristio i vlastitu krv u mnogim svojim crtežima.

Šta god da je koristio kao sredstvo, na jednom od crteža, na primjer, vidi se džinovska, prijeteća hobotnica, nastala iz jedne mrlje kako krivi svoje zlokobne pipke i zabada ih u inicijale V. I.

Zaista odvažan potpis, ali Igo nikada nije bio stidljivko u bilo kom domenu djelovanja. Pa ipak, kako ne bi odvraćao pažnju sa glavnog dijela svoje karijere, on je rijetko pokazivao crteže koje je radio ikom osim porodici i prijateljima. Ništa od toga nije dolazilo u obzir za objavljivanje - najbliže njegovoj crtačkoj umjetnosti, a što je ugledalo svjetlost dana, jesu pozivnice koje ispisivao i svojeručno ukrašavao u periodu izgnanstva.

Njegov sin Šarl je zapisao: “Nakon što bi papir, olovka, i mastionica bili donijeti na sto, sjeda i, bez preliminarne skice, bez ikakvih vidljivih zamisli o crtežu s iznimno sigurnim rukama, on započinje svoju šumu s granama stabala, njegov grad sa zabatom, njegov zabat s vjetrokazom, i malo po malo, cijeli sastav će izaći iz praznog papira s preciznošću i jasnoćom fotografskog negativa podvrgnut hemijskoj pripremi koja donosi sliku. To je učinjeno, crtač će tražiti čašu da bi mogao završiti njegov krajolik sa svijetlim tušem crne kafe. Rezultat je neočekivan i snažan crtež koji je često čudan, uvijek osoben i podsjeća na bakropis Rembranta i Piranezija”.

( Nina Vujačić )