Povratak u Aleksandriju

Taj usamljenik u kome se fantomi prošlosti, prepliću sa svom sadašnjošću... Ovo, ipak, nije onaj grad. Aleksandrija, koju sam poznavao. Iako se naziru sjene onih što šetahu ulicama. Šta tražite gospodine, koga? Okupljaju se prolaznici, ne skrivajući radoznalost, za njegovu pojavu, iskošenu, u odnosu na univerzum. Sa slamenim je šešeirom.

Ovoga poznajemo - kažu neki. Drugi sumnjičavo vrte glavom. Bio je stanovnik grada, potvrđuju treći. Ili podsjeća ne nekog ko je bio. Aleksandriju tražim, kaže im. Pokušava da pojača glas, ali ne uspjeva. Ovo je Aleksandrija! Ubjeđuje ga jedan, unoseći mu se u lice.

Ne prepoznajem, ne vidim. Mora da sam zalutao u drugi grad. Bila je drugačija. Možda je oslabilo pamćenje. Pamćenje, gospodine! - uporan je onaj što se unosi u lice. - Ako tražite Aleksandriju, onda ste je našli. Zašto nedoumica? Kakva je bila za vašeg vremena? Mi to ne možemo znati. Kucka štapom. Kažu: Slijep je!... Počinju da bježe.

Što bježite? Ne bojte se, Aleksandrinci. Ako ste još ti? Ne mogu da vjeruju. Ne razumiju šta govori. Govori koještarije - viče sredovječna žena. Ovaj je lud, ne slušajte ga! I onda su zazirali od mene, misli. Istina, nijesu bježali. Što bježe? U čemu sam zgriješio?

Hoda ulicama, kucka štapom. Sve više je onih što tvrde da je slijep. KAVAFIS! - viče neko. Prepoznaje ga, nesigurno izgovarajući njegovo ime.

Kao da nije sa ovoga svijeta - primjećuje prolaznik zagledujući se u njegovu pojavu. Namamio je više prolaznika, koji su ga radoznalo pratili. Šetao je Aleksandrijom, u mojoj mladosti - tvrdi starčić poznih godina. Nosio je ovakav šešir. Previše ozbiljan. Možda je on... ne mogu da se sjetim imena. Znala ga je čitava Aleksandrija. Ako ga je znala, kako tvrdiš, nije ga mogla brzo izbrisati iz sjećanja. Ona dugo pamti, kaže mladić tridesetih, u odijelu koje je odavalo službenika u nekom uredu. Luci, možda predstavništvu neke kompanije. U Aleksndriji ih je bilo. Preci su bili bogati. Propali su, kad je umro njegov otac. Otišli za Englesku, s nesigurnom majkom. Nezbrinuti novčano. Sluša ih, mrmlja u bradu: ni sada nije bolje što se tiče odnosa prema meni, iako je prošlo dosta, od kada sam napustio grad.

Govorili su: vrijeđam javni moral. Drugi su nazivi ulica, mnogih zgrada nema. Sve se izmijenilo. Opet se čude, bježe. Pitaju: ko si ti? Neću da se otkrijem. Izazvao bih bijes. Možda bi me kamenovali. Ovi današnji su gori od nekadašnjih. Sjetio se kako je u sumnjivim krčamama, po perifefiji grada, zapisivao pjesme na salvetama i običnim papirima. Sastajao se sa sumnjivim mladićima, darivao ih stihovima. Sada nije imao želje da piše. Sve je napisao. Čime ispuniti prazninu? Pokušava da grad dozove u sjećanje. Šta je sa mojim pjesmama?

Onda nijesu marili za njih. Osim par prijatelja. Da li se sada nešto izmijenilo? Rasute po svijetu, kao grad, koji je živio u njima. Ako ih sakupim, možda sakupim grad. Da li ću uspjeti? Aleksandrija je rasuta. Niko je ne može sakupiti. Kafana, u koje sam navraćao, nema. Druge kafane, ljudi. Drugi grad. Ne prepoznajem ga, ni on mene. Sve je ispremještano. Novi zakonodavci, drugi zakoni, drugi poslodavci. Nema Aleksandrinaca. Počinje kiša, s mirisom proljeća. Po mirisu i kiši, rekao bih - Aleksandrija moje mladosti. Ko zna? Ni u šta nijesam siguran. Osim u pretpostavke. Nestalno je sjećanje, da bih se mogao pouzdati. Nit, koju slijedim, gubi se. Ipak, Aleksandrija!

Ulice kojima koračam nijesu one kojima sam koračao. Grad, priviđenje. Barbari su ovdje bili. Kada smo ih čekali, nijesu došli. Bila je to njihova taktika. Došli su, ipak, kada smo se najmanje nadali, uništili grad. Sačuvali su vaše pjesme - viče starčić, koji ga slijedi u stopu, nalik njemu. Njegova sjenka. Nije siguran, a liči mu. Provokator, obukao njegov kostim, prisvojio godine, šešeir. Drug iz mladosti - kaže ovaj. Ne bojte se!

Ako su preživjele pjesme, u njima je Alksandrija, koju sam volio. Kojoj sam se vraćao. Bogovi su otišli, ostavivši prazninu, koja guši. Moram je ispuniti. U njihovom odsustvu tek, vidim koliko smo bez njih ništa. Aleksnadrija kojom idem, nije Aleksandrija koju pamtim. Sad sam u ulici u kojoj sam stanovao. Nije to ona ulica. Ni broj ne stoji. Neka druga ulica, drugi broj. Kapija je zatvorena. Kapija, koju sam toliko puta otvarao. Dolazio i odlazio. Ne vidim naziv ulice u kojoj sam proveo čitavih dvadeset i šest godina... Rue Lepsis. Nema tog naziva. Sada je neki drugi: Ell Huria. Vidim li dobro? Da, Ell Huria. Živio sam na drugom spratu ove zgrade, lijep balkon, sa kojeg sam noću posmatrao grad. Sada je tu pansion Emir. Za slučajne putnike kaže žena sa prozora. Bio sam slučajni putnik, zastao u ovom gradu. Da li slučajno? Žena se smije. Sklonite se - upozovara prolaznik.

Manje je radoznalaca. Prepoznavali su me. A pjesme? Nijesu marili za njih. Završile na smetlištu. Sve završi na smetlištu. Pjesme i grad. Čovjek i bog. Nema filozofskih škola, nema Jevreja, Arapa, Grka... Umro je duh grada. Gdje je Origen? Dinastija Ptolomeja. Simonije Aka... Kad su oni umrli, umrla je i ona. S Teonovom kćerkom, konačno! Išao je, ćutao. Čulo se kuckanje štapa... I koraci čovjeka koji ga je slijedio. Ne bih da se okrenem. A htio bih da znam ko je. Zašto je uporan? Pokušao je da se sjeti pjesme koju je napisao davno, sjećanje je izdavalo. Ipak, stihovi su navirali, slagao ih je. Ne baš siguran da ih je napisao:

Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog Mora. Naći će se drugi grad bolji od ovog. Svaki moj napor je ovdje proklet, osuđen; I srce mi je kao leš pokopano.Dokle će mi um ostati u ovoj tmini. Kuda god skrenem pogled, kuda god da pogledam, Crne ruševine svog života spazim, ovdje, Gdje sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“

Moji stihovi - reče onaj koji ga je pratio u stopu. Zalud ih se prisjećaš. Izgovaro ih je s naporom, onaj što ga je pratio, iste riječi, ritam. Možda ih nijesam ja napisao - reče slabašnim glasom, prikupljajući fragmente po beskraju sjećanja. Onaj što ga je pratio, nastavi da govori: Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora. Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati Istim. U istom ćeš susjedstvu ostariti: U istim ćeš kućama osijedjeti. Uvijek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugdje odeš - ne Nadaj se - Nema za tebe broda, nema puta. Kao što si svoj život ovdje proćerdao, u ovom tako malom Kutu, Straćio si ga na cijeloj zemaljskoj kugli.

Dobro je što sam ih zapisao, pamćenje je nepouzdano. Uvijek ću stizati u ovaj grad - reče sjenka što ga je slijedila. Dobro je, reče, za sebe, diže štap uvis. Znak da ne želi dalje ići. Stade i onaj što ga je pratio.

Okrećući se, jedan drugom, rekoše istovremeno: KAVAFIS. Prepoznali su se. Idrugi je imao isti štap, isti slameni šešir. Nikoga nije bilo od onih koji su ih pratili ulicama. Ime koje izgovoriše, odjeknu opustjelim gradom. Što bi izgovorio jedan, potvrđivao je drugi, iste riječi, glas. I sjećanje na Amona, koji je umro neke 296. godine. Obraća se Rafaelu, kome je ukazana čast da kaže nekoliko riječi na grobu rano preminulog mladića. Sroči stihove i neka u njima nešto bude od naših života. Neka se u svakoj riječi vidi, kako se pjesnik Aleksandrije, obraća pjesniku Aleksandrije. U tišini koja je zagospodarila, ču se zvuk, razbila se posuda.

Loš znak, rekoše obojica. Sjetio se rođaka, koji su preklinjali da ode iz susjedstva. Najsigurniji sam ovdje, među ova tri središta života: bordelom, crkvom i bolnicom - odgovorio je Sada ne vidim ništa. Znači li to da sam umro? Ipak, ja sam istorijski pjesnik - nikada ne bih mogao da napišem roman ili pozorišni komad, osjećam u sebi 125 glasova, pomoću kojih uvijek mogu da napišem istoriju.

Plakao je, umirući. Žao mi je što umirem. Imao sam da napišem još 25 pjesma. Zamišljao je kako se njegovo tijelo pretače u riječi. Zadnjih dana, često je ponavljao: moje tijelo ostaje u mojim riječima. Možda će neko uživati u toj puti. U Aleksandriji sam bio na lošem glasu. Ove riječi nije uspio da izgovori glasno. Eho je čuo onaj koji ga je sada pratio, kroz grad kojeg bijaše davno napustio. Nekoliko noći prije nego će izaći iz zemaljskih obličja usnio je neobičan san, u kome su bogovi napustali Aleksandriju. Potresan prizor, rekao je prijatelju iz mladosti, koji ga je jedini posjećivao. U praznini koja otvara njihovo odsustvo, moj život je nezamisliv. Odlazim, ali ću ostati tu. Bez mog prisustva, Alekdandrija će umrijeti.

Nikuda nije odlazio, reče starčić. Shvatio je da da razgovara sa svojom sjenkom. Ovo je grad sjećanja, šaputao je tiho, umirući u danu, kojim se navršavalo sedamdeset i tri godine na zemlji. To je bio on. Dozvao sam ga kroz sjećenje, u kojem ništa ne umire. Najbolji dokaz za to je ova priča, u kojoj je oživio.

( Miraš Martinović )