Ibrica Jusić: Najteže biti svačiji i ničiji, a u stvari ostati svoj

Jedan od najvećih šansonjera sa prostora bivše Jugoslavije Ibrica Jusić, nastupio je u sali pozorišta u Nikšiću.

Koncert, u sklopu Programa podrške razvoju kulture, organizovalo je Nikšićko pozorište, a kantautor, kome je prošla godina bila u znaku tri jubileja (70.rođendana, 50 godina muzičke karijere i 40 od kada je objavio prvi album), pokazao je zašto decenijama uspješno traje.

Pored svevremenih hitova poput “Šalom Sara”, "U svakom slučaju te volim","Jubi san vašu ćer", bosanskih sevdalinki Nikšićani su imali priliku da čuju i pjesme sa novog albuma koji tek treba da izađe i koji će se zvati “Marioneta “ ili “Harlekino”.

Na tom albumu Jusić je riješio da snimi stvari koje voli, a koje su pjevali drugi pjevači, kao i neke njegove kompozicije koje do sada nije snimio.

Tako je obradio pjesme poput “Magdalene”, Potraži me u predgrađu”, „Kuća pored mora”, obnovio „Starog Pjera”, a sve samo uz gitaru, kojoj su ponegdje “pripomogle” harmonika, violina i mandolina.

Romantičar u duši, koji priznaje da je najteže biti svačiji i ničiji, a u stvari ostati svoj, smatra da je njegova karijera „umjetnički eksces“ – decenijama traje bez ičije podrške i ništa unaprijed ne smišlja.

“Prošlog ljeta sam obilježio 50.godina rada. Prvo poluvrijeme sam odradio, a za drugo ćemo se dogovoriti. Gdje god sam išao vraćao sam se Dubrovniku. To me puno koštralo karijere u Francuskoj gdje sam išao učiti. Puno stvari je propalo baš zbog toga što sam producentima govorio da deset mjeseci mogu biti gdje god treba, ali sedmi i osmi mjesec sam u Dubrovniku”, kazao je Jusić.

Muzika je ono što mu je najvažnije, a cijelog života se trudi da komponuje i pjeva na isti način kao što živi. Albumima “Amanet” i “Amanet 2” samouki virtuoz na gitari, koji posebnim “nebrušenim” treperavim glasom budi emocije kod publike, uspio je da spoji tradiciju i moderna vremena, da ponovo “oživi” bosanske sevdalinke i pokaže da prave vrijednosti opstaju i u vremenima kada sve što je vrijedno gubi smisao.

Nastupao je u Karnegi holu u Njujorku, sidnejskoj “Operi”, pariskoj “Olimpiji”, u Štokholmu se na “Tivoli festivalu” smjenjivao na sceni sa Elom Ficdžerald, Bob Dilanom i Santanom.

Ipak, najponosnije se osjećao kada je otvarao novi Stari most u Mostaru.

„To je nešto bilo posebno i bio sam počašćen kada sam dobio poziv da otvorim Stari most u Motaru. To je poseban doživljaj i čast. Meni svi koncerti jednako znače – i ovaj u Nikšiću mi je jednako značajan kao onaj u Karnegi holu ili Sidneju”, priznao je Jusić.

Mark Dizdar mu je jednom prilikom kazao da će uspjeti jedino ako bude tekao polako, kao rijeka i, ako izbjegava virove. Tako i radi pet decenija. I uspješno teče.

„Kao što u rijeci imate virove, tako u atletici imate sprintere, dugoprugaše, maratonce. Ja sam izabrao maraton, a za maraton treba znati kada treba stati, odmoriti, napuniti baterije”, uz osmijeh kaže “lutalica” koji se rekreativno bavi karateom 40.godina, ali bez osvajanja “pojasa”.

Dovoljan mu je, kako reče, samo pojas za spasavanje.

Sada se zbog zdravlja okrenuo nordijskom skijanju.

Smatra da je najvažnije da pjevač publici pošalje emocije jer one ruše i jezičke barijere.

A da njegove emocije prepoznaju svi najbolje govori podatak da mu je nakon koncerta u Sidneju minister kulture Australije kazao da nije razumio ono što je pjevao, ali da je ima osjećaj da ga može gledati i slušati danima.

Uvijek je spreman da se odazove na poziv mladih kolega, pa je tako nastupao sa Hladnim pivom i svirao bubnjeve, kao i sa Gustafima.

Ipak, nikada nije nastupio zajedno sa bratom Đelom Jusićem iako su često govorili da bi braća Jusić zajedno mogli da “osvoje svijet”.

“Ja sam se kao dijete isplakao jer me brat nikada nije htio uzeti u Trubadure. Posle mi je postalo jasno da je imao pravo. To mi je priznao kasnije da sam već tada bio prejak kao osoba da bih se uklopio u grupu. Trubadura više nema, a Ibrica đipa”.

( Svetlana Mandić )