U ime Tita

Sinoć sam na Hrvatskoj teve gledala njemački dokumentarni film o Titu ubojici. Autori su mladi Nijemci Gruell i Hofmann. O čem se u filmu radi prepisujem iz Novog lista. “To je najstarija nerazriješena serija ubojstava u Njemačkoj, sve do pada Berlinskog zida u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijeno je 30-tak protivnika jugoslavenskog režima. Većinom su to bili Hrvati u egzilu. Ubojstva su naručivana iz Beograda… Jedan od glavnih igrača bio je Josip Perković. Njemačko državno odvjetništvo optužilo je ovog bivšeg visokopozicioniranog agenta tajne službe u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića koje se dogodilo prije više od 30 godina.”

Što sam doznala o Titu a da to prije nisam znala? Začudilo me da je Tito koji je došao na vlast 1945. godine, a sišao s nje pola stoljeća kasnije u Njemačkoj dao pobiti “30-tak protivnika jugoslavenskog režima.” Tridesetak? Tito i Udba su u pedeset godina strahovlade mučki umorili tridesetak “uglavnom Hrvata”? Ajmo tih “tridesetak” pretvoriti u pedeset. Tito je u Njemačkoj u pedeset godina ubio jednog, “uglavnom Hrvata”, godišnje.

Kako je Titu, šefu male zemlje, uspjelo ubijati u Njemačkoj? Autori filma su objasnili. Pomogao mu je poznati njemački i svjetski zločinac Willy Brandt. Udbinim ubojicama omogućavao je da ubijaju bez frke i još je, podaci iz filma, milijune maraka slao Jugoslaviji. Njemačka je istovremeno bila obećana zemlja za jugoslavenske gastarbajtere koji su, vjerojatno, “većinom bili Hrvati”.

U filmu koji sam gledala jer je bio najavljen kao “napet poput trilera” govorile su i žrtve i zločinci. Jedna je žrtva ostala bez očiju, metak joj je prošao kroz glavu, drugoj je ubijen otac. Zločinac iz Beograda, udbaš, mrtav hladan, nije negirao masakriranje Hrvata. Ako me uši ne varaju, u filmu se spominje kako je Stjepan Đureković bio njemački špijun. Njegovu smrt je naručio zloglasni Josip Perković.

Moram priznati da me taj podatak zaprepastio. U našim medijima Đureković se najčešće spominje kao borac za demokratsku Hrvatsku u kojoj, hvala i Đurekoviću, danas živimo. Neki ga drže i velikim hrvatskim književnikom. Samo povremeno i onako baš nekako stidljivo znalo se čuti da je Đureković bio njemački čovjek na hrvatskom terenu. U te glasine nitko tko hrvatski diše, ta sam, nije mogao povjerovati. Doduše, Perkovićeva obrana na tome gazi. Tko vjeruje odvjetnicima? Oni su jedini ljudi kojima zakon daje pravo da lažu i da još za to budu plaćeni.

U filmu je jedan od svjedoka rekao kako su “oni” postavljali eksploziv na jadranskim plažama ali ne da bi nekoga ubili nego su željeli “samo prestrašiti” turiste, tada uglavnom njemačke. Zanimljivo. S jedne strane hrvatski borci za demokratsku Hrvatsku na hrvatskim plažama postavljaju eksploziv, s druge strane ih jugoslavenska Udba nevine ubija. Bože, kako smo nekad živjeli u uzbudljivim vremenima?

Tito zločinac žario je i palio po sirotoj Njemačkoj ubijajući Hrvate koji su život dali za ovo što danas imamo. Što danas imamo? Imamo državu koja u Njemačkoj ne žari i ne pali. Danas u Hrvatskoj žare i pale njemačke banke. Brandt je bio Titov šegrt, Merkel je šef svim hrvatskim titićima.

Autori filma “Ubojstvo u Titovo ime” htjeli su reći istinu o zločincu Titu. Nijemcima treba vjerovati. Tito je uz pomoć Udbe u pedeset godina ubio tridesetak Hrvata u Njemačkoj. Njegov general i ekipa su u dvadeset godina ubili nekoliko milijuna Hrvata u Hrvatskoj. ?!

Po Nijemcima, Tito je bio ubojica od kurca. Treba li vjerovati Nijemcima i kad istinu govore?

(rudan.info)

( Vedrana Rudan )