Uprkos svemu

Pred ovogodišnji 8. mart, Međunarodni dan žena, dnevne novine “Dan” su prenijele izjave, nekadašnje predsjednice Odbora za rodnu ravnopravnosti i nekadašnjeg poslanika Skupštine Crne Gore, o tome zašto nismo uspjeli u tranziciji i što je to za crnogorsko društvo dobro kada nema političke volje u rješavanju pitanja žena Crne Gore. U 21. vijeku, iz dva politička subjekta čije članske knjižice imaju ljudi koji su dali izjave, stigla nam je poruka, da budem precizna pravnom regulativom, tada i sada, već druge države iz 1844. godine da se ženama definišu prava i obaveze o poslušnosti i poštovanju da odluku u njihovo ime donosi muškarac. Na snazi je bio do 1946. godine. Ravno 100 godina. Pravno utemeljenog patrijarhata. Taman toliko vremešnosti i imaju te njihove izjave.

Ne bi ovo bolje odguslala dva vrana gavrana sa Mišara polja…”od ova dva svjetionika svojih partija koji upiru prstom u abecedu svojih partijskih politika koje godinama, na unutrašnjem planu ženama u Crnoj Gori kroje siromaštvo i nezaposlenost (samo jedan primjer, 24.000 nezaposlenih žena, 2013), i to uvaženim govornicima za novine ne smeta, već prenebregavaju naše krše i plaze se evropskim biserima, koji će nam pokvariti balans u moći kojom raspolažu. Patrijarhalno, konzervativno i autoritarno. Nije tajna da političari ne žele sprovesti politike rodne ravnopravnosti koje suštiniski ne dotiče Zakon kojeg država Crna Gora ima, iako bi trebalo. I ne samo zakon. Ima tu još institucionalnih mehanizama koji su odgovorni za nivo patrijarhata u krvi aktuelne politike u Crnoj Gori. Žene ima da slušaju patrijarhalno pravo - običajno i ono koje se podrazumijeva iz usta njenih gospodara, glumili oni proevropsku ili palanačku politiku. Međutim, sem što su novinari/ke mogli da ih upitaju kako su godinama sprovodili politiku jedanakih mogućnosti nisu ih upitali ni koji je stepen njihove političke, profesionalne i ljudske odgovornosti za uništenu zajednicu, prodatu teritoriju, za sporo i otežano funkcionisanje sistema, i zastoje u razumijevanju položaja žena, što se pokazalo ključnim za funkcionisanje društva? Evo kako par uzetih izjava osvjetljavaju taj zastoj i odgovornost političkih elita za njega?

„Evropski biseri nisu bili potrebni Crnoj Gori“, čitam, evropski biseri bi se mogli odnositi na standarde, procedure, i instrumente, poštovanje ljudskih prava, ukidanje polne i rodne diskriminacije i sve što jedno društvo čini civilizovanim. A mi to nismo. Mogli bi da se odnose na demokratske prakse koje društva razvijaju, koja žele dobro svojim građanima/kama. Naše to ne želi makar onoj najvećoj društvenoj grupi. Mogli bi da se odnose na kulturu demokratije. Mogli bi… Međutim, voljom politike koju ovi glasovi predstavljaju, bagaž tradicije i talog agrarnih premodernih društava, kojeg političari čuvaju kao najvrednije, su po našoj mjeri. Vrata promjene čuva ovaj Kerber sa tri glave koje isto misle, ova dva nacionalistička oka u glavi koji se plaše da se ne pretjera sa tim viškovima modernog, da se ne osujeti povratak u naš mrak kojem pripadamo, u kojem možeš razbijati, klati, rušiti i tući i biti iznad zakona zarad višeg cilja i ne pogledati u dom svoj. Dakle, oni koji su birani kao zakonodavna vlast, koristili su moći i pretvarali društveni okvir u familijarnu nišu. Radili su i danas rade. Godinama ove istine o sistemu i vlasti žene Crne Gore znaju. Znaju to kao gubitnice tranzicije. Znaju to kao prevarene građanke koje su bile spremne, a i danas su da rade i privređuju, da napreduju, da kreiraju a ne da budu izdržavne, pasivne i bez odgovornosti. I pripuštene na (zlo)volju onih koji određuju aršine.

Mizoginija bivših političara nema namjeru da nam se skine sa vrata: „Žene su dovoljno uvažene.“ Toliko su poštovane da se ne bi trebalo pretjerati, da se ne poremeti balans! Reče čovjek i osta živ u ličnoj i političkoj samoživosti. Ovu mitomansku definiciju neka pokušaju da objasne djeci čije majke trpe nasilje svojih partnera, ženama koje su uznemiravane, silovane, ubijene, one kojima se ne plaćaju alimentacije i uprkos tri sudske presude, onima koje javno u novinama razapinju i pretvaraju u monstrume i ludače. I vrapci na grani ne vjeruju u te njihove floskule o poštovanju i uvažavanju. Zna poslanik da se moć ne dijeli. I završava svoju poslanicu uzvišeno, baš kako i treba sa pozicije moći lamentiranjem o dostojanstvu. Tradicija, patrijarhat i mizoginija, tvrde da u Crnoj Gori žive samo nečije majke, sestre i ćerke, dakle one kojima nije lako da se suprotstave ruci koja ih hrani. Bilo da se radi o bračnom ili političkom partnerstvu. Za patrijarhalni um je nemislivo da se žena može misliti, a da nije u funkciji bratstva i kuće po krvi. To nam je jasno jer sve druge koje nisu u tom toru su javne, ničije, svačije. Te majke, sestre i ćerke treba da znaju kako kaže naša bivša predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost da jezik kojim se služe svakodnevno treba da uredno počiste od „turcizama i stranih riječi“- kao prave nacionalne higijeničarke. I neka to rade dostojanstveno i sa uvažavanjem, kako reče bivši poslanik, baš kao što njihove politike prodaju sve što se prodati može. I tako u Crnoj Gori stalno na starom. Igrale se delije u političkom dvorištu. Opet smo vidjele konju zube - Pitanje žena se nađe nekako u istoj ravni sa nacionalnim izazovima. Rat protiv Druge, Drugačijih konstantno je program aktuelnih politika Crne Gore. Kada se usta političara napune dostojanstvom i uvažavanjem materinstva, antifeminizmom, seksizmom, i mizoginijom vojničke trube su naredni korak. Nadam se da ih dobro čuju i u Mehanizmima. To naša Vlada i Skupština nastavljaju da marširaju preko tijela žena. To nikog ovdje nema do nas da tu istinu kažemo glasno. Ženama Crne Gore čestitam unaprijed 8. mart (da bih pretekla ove reklamere i trgovce, kapitaliste i monopoliste koji imaju nakanu da zgrću pare na račun stereotipa i konzumerizma), politiki praznik žena. Bićemo u Tivtu na VII konferenciji koja se ove godine zove Pravda za žrtve - Nećemo odustati. Imamo političku čestitku sa zahtjevima za Crnu Goru.

( Ervina Dabižinović )