Pekić: Podgorička publika zna šta je pozorište
Ono što je mene odmah u startu oborilo sa nogu u ovoj ulozi je izvjesna doza infantilosti i naivnosti, koju ja lično i privatno nemam i nisam takav
Srpski glumac Pavle Pekić, predstavio se crnogorskoj publici predstavom “Veliki talas” koja se proteklih dana igrala u Podgorici, Herceg Novom, Tivtu i Kotoru. Tim povodom, glumac koji je i ranije igrao u Podgorici, a u čijoj su biografiji pobrojane predstave poput “Smrt trgovačkog putnika”, “Dr D”, “Zbogom žohari” i “Prokleta avlija”, razgovarao je za “Vijesti”.
U “Velikom talasu”, on tumači lik, Marka, Dunjinog momka kojeg njena baka ne želi da prihvati, niti da primi u njenu kuću, ali nije jedini muški karakter.
“U ovoj predstavi pored mog lika tu je i Hugo, kojeg dovodimo kao novog Dunjinog momka, koji je debil. I imamo jednu scenu u kojoj moj mladi kolega (Stevan Piale) tumači reditelja i on režira kako Hugo treba da dođe i da se predstavi babi i tetki, kako da bude što autentičniji”, otkriva on.
Nije ovdje problem kako predstaviti voljenu osobu porodici, jer se oni zabavljaju već 13 godina i tu se svi znaju, već kako da omogućimo da živimo zajedno, da osnujemo porodicu, da dobijemo djecu
Pekić, koji je tokom karijere osvojio i veliki broj priznanja, među kojima su i dvije Beogradskog dramskog pozorišta, ali “Zoranov brk” i “Zlatni smijeh”, istakao je poruku koju nosi njegova posljednja predstava.
“Nije ovdje problem kako predstaviti voljenu osobu porodici, jer se oni zabavljaju već 13 godina i tu se svi znaju, već je glavna tematika kako da omogućimo da živimo zajedno, da osnujemo porodicu, da dobijemo djecu, kako da ih gajimo”, tvrdi glumac.
“Užasno je nizak natalitet, uopšte u regionu, podjednako je to u Crnoj Gori, kao i u Srbiji ili Hrvatskoj, a zaboravljamo da su nam uslovi za to minimizirani. Pogotovo kada smo u situaciji, kada neko ima materijalnu dominaciju nad tobom, u ovom slučaju Dunjina baka koju igra Ljiljana Stjepanović, koja ima vrlo eksplicitne zahtjeve i koja poručuje svojoj unuci 'Možeš ti da se udaš za njega, ali samo preko mene mrtve'”, objašnjava on.
“U toj vrsti situacije mislim da to korespondira sa današnjim vremenom. To je ono što je autentično, ali i univerzalno za cijelu regiju”, dodaje Pekić, a zatim otkriva šta mu je najdraže kod njegovog lika.
“Ono što je mene odmah u startu oborilo sa nogu je izvjesna doza infantilosti i naivnosti, koju ja lično i privatno nemam i nisam takav. Ali uživam da igram takvog čovjeka i ponekad pomislim da bi možda život bio stvarno vrh da sam stvarno takav, da te neko vodi, da uživaš u čemu uživaš, a za ostalo te baš briga”, priča on i dodaje da ipak ima i sličnosti između njega i Marka.
“To se uvijek prepozna. Ti u krajnjoj liniji kad igraš nešto najdrastičnije i najrazličitije od sebe i kada tumačiš lik koji je fizički veoma različit, ti imaš sebe isključivo kao alat, kao oruđe. Samim tim, ti svoje iskustvo, čak i kad je potpuno drugačije, svoj emotivni habitus daješ da bi dočarao nešto što ti nisi, kad podvučeš crtu”, smatra Pekić, koji ima samo lijepe riječi za podgoričku publiku.
“U Podgorici sam igrao dosta drugih predstava ranije i vrlo dobro poznajem podgoričku publiku koja je vrlo zahtjevna, ozbiljna i edukovana. To nije palanačka, već ozbiljna publika koja zna pozorišta i prati ga”, ističe on.
“Moj dosadašnji doživljaj je da ima visoke standarde, ali onda kad prihvati nešto, kad joj se nešto dopadne, onda je izrazito srdačna, čak i više nego u nekim srpskim mjestima. Hoću da kažem da je to publika koja je zahtjevna, ali zna i da nagradi”, pojasnio je glumac.
Tužno je što ljudi kod nas nemaju novca za pozorište
Pekić se osvrnuo i na nedavne događaje u Srbiji, kada su na jedan dan drastično smanjene cijene karata u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, što je izazvalo redove za kupovinu ulaznica u kojima se čekalo i po nekoliko sati.
“Mislim da ima dva načina na koji se to gleda. Prvi je da treba da smo užasno radosni i srećni što tako široka populacija ima potrebu, želju i volju da ode i izdvoji vrijeme i novac da u Beogradu čeka u redu i po nekoliko sati ispred pozorišta za karte. I to ne neku određenu, već za koju dobije, za koju ima karata”, odgovara Pekić.
“To je ono što me suštinski raduje, a ono što me zaista žalosti i što treba sve da nas rastuži je ono što znamo i bez takvih događaja, a to je kolika smo mi sirotinja, svi zajedno. Da ljudi nemaju po 1000 dinara, odnosno deset eura za karte, već tek kad se cijena spusti na jedan ili dva oni to mogu da priušte”, objašnjava on.
“Jadna si Srbijo, kad ljudi koji hoće to da gledaju nemaju 700, 800 ili 1000 dinara za predstavu. To je stvarno tužno”, zaključuje glumac.
“Ja sam prolazio tada pored Jugoslovenskog dramskog pozorišta, to je trajalo jedan dan i sve karte su bile rasprodate. A bilo je i predstava u kojima ja igram i bio sam veoma srećan, jer tu je bio mladi svijet, studenti, bake i deke, u pohabanim odijelima i kaputima koji su lijepi i vidi se da su prije tridesetak godina bili moderni. I bio sam veoma srećan, jer čekaju predstave, čekaju nas, ipak smo nešto”, riječi su Pekića.
( Mirela Zogović )