Mokronog

Majka Davida Šalamuna (i Ane Šalamun i Jakoba Weidnera) bila je Maruša Krese. Maruša je ime dobila po partizanskom imenu svoje majke. A majka Marušina zvala se Ljudmila Krese, djevojačko Saje. (I Krese i Saje imaju naglasak na završnom e). Ljudmila Saje se udala za Franca Kreseta, a Franc Krese je bio u Osvobodilnoj fronti od prvog dana. I Ljudmila Saje je bila prvoborka.

Franc Krese, po partizanskom imenu Čoban, proglašen je narodnim herojem 1950. U borbama je bio teško ranjen, pa mu je 1944. amputirana noga. Oporavljao se u našoj partizanskoj bolnici u Grumo Appula, u južnoj Italiji. Umro je 1980. David mi je jednom rekao kako su tri njegova idola umrla te godine: djeda Franc, Tito i John Lennon. Djed Franc i obje Maruše počivaju u istoj grobnici, na ljubljanskom groblju Žale.

Ljudmila Maruša Krese je u jesen 1991. došla u Berlin u goste svojoj kćeri Maruši i unucima. Ostala je skoro dva mjeseca. Rado je pričala o svom partizanskom životu, a nove slovenačke nacionaliste je duboko prezirala. Ne znaš ti kakva je hulja bio Peterletov otac, a sin mu je isti, rekla mi je jedne večeri dok je slušala vijesti Radio Ljubljane i u njima bio spomenut taj sin. Pričala mi je o stravi bitke na Jelenovem žlebu, o bolnici na Rogu, o neopisivim zločinima koje su činili talijanski i njemački fašisti po Sloveniji. Bila je inženjer hemije, fakultet je završila nakon rata i dugo bila rukovodilac odjela za zaštitu dokumenata u nekom muzeju u Ljubljani. Čudesne su bile njene priče o papiru i njegovim ‘bolestima’, o nametnicima i insektima, o plijesni i stotinama mikroorganizama koji ga napadaju i razaraju, o tome kako se plijesan hrani celulozom iz papira. Papir ima neprijatelja koliko i čovjek, govorila je, papir i boluje, jedino što je u bolesti papir uvijek stoik, i ne kuka.

Jedne subote, početkom novembra, u Reichstagu je bila upriličena nekakva diskusija o ratu koji je buktao u Jugoslaviji. Među učesnicima je bilo dosta Jugoslavena, a od onih koji su radi te diskusije doputovali u Berlin, bili su i Rastko Močnik iz Ljubljane, te Ivan Čolović iz Beograda. Nakon, sve u svemu, mučnih diskusija, u kojima se vidjelo da neki njemački učesnici ne poznaju prilike u zemlji o kojoj govore, a nekoliko uspaljenih nacionalista dobacivalo iz publike, nas desetak smo, na poziv Maruše Krese, pošli u caffe bar Rio koji je bio preko puta njenoga stana u Bamberger Strasse. Smjestili smo se oko jedinoga velikog stola i nastavili sumorni razgovor o događajima u Slavoniji i Dalmaciji. Iza nas je stigla još jedna grupa diskutanata iz Reichstaga, možda desetak njih, i zaposjela slobodne stolove.

U jednom času neko za našim stolom kaže kako za susjednim stolom plače neki čovjek. Taj je bio iza leđa meni, Maruši i Rastku. Okrenemo se i vidimo kako jedan starac jecajući nešto govori svojoj kafanskoj druzi. Ovu pak poznajemo i ja i Maruša, to je Heidrun, novinarka, pisala je za neke novine, danas više ne znam koje su to bile, onda sam znao. Heidrun ga tješi, ne čujemo šta mu govori, ali čujemo njega kako kroz jecaje izgovara: ‘Kriv sam, kriv, ta me krivica muči cio moj život!’ Dadem znak rukom Heidrun, ona pogleda k nama i kaže nešto u pola glasa. Ustanem, odem do njihova stola, sjednem.

Čovjek, koji je očito slušao onu diskusiju u Reichstagu, kaže da se osjeća krivim za ovaj rat u Jugoslaviji. Kako se to Vi osjećate krivim za rat, koji se vodi na hiljadu i po kilometara od Berlina? Tako, ovaj vaš rat je nastavak Drugoga svjetskog rata, a u tome ratu sam ja bacao bombe na Jugoslaviju! E bogami, to niste trebali činiti, kažem mu. Čovjek opet zajeca, nikako da povrati dah. A gdje ste Vi to bacali te bombe, pitam ga. Na jedno malo mjesto u Sloveniji, zove se Mokronog to mjesto. A odakle ste bacali te bombe? Iz aviona, bio sam pilot, dobio sam naređenje da bacim tri bombe na to mjesto, koje je bilo jedno od gnijezda partizanskog otpora u Sloveniji. Bila je nedjelja prije podne, nadletio sam mjesto i vidio kako mnogo ljudi trči u mjesnu crkvu, valjda na misu. Pustim jednu bombu, da padne negdje pokraj mjesta, pustim drugu, a vjetar je odnese tako da pogodi posred crkve, i vidim kako se crkva sva rascvjetava. (I sastavi dlanove u cvijet.) Treća je bomba otišla u neko polje. I opet krene da jeca i uhvati se šakama za glavu.

Ja zanijemio, Heidrun me gleda uplašeno, možda misli da ću joj ošamariti kafanskog druga. Rastko i Maruša mi mahnu da se vratim k njima. Vratim se, a Rastko me pita: - Jesam li ja čuo dobro, onaj stari je spomenuo Mokronog? - Jesi, zamisli, kao pilot Luftwaffea on je bacio tri bombe na Mokronog, srušio crkvu a ozgor je vidio da su ljudi u nju bježali, pa ga danas stigla savjest. - Čekaj, moj otac je iz Mokronoga, ja sam u djetinjstvu mnogo puta bio u Mokronogu, ali nikad nisam čuo da je crkva rušena. Eno je i danas tamo.

Maruša doda kako je i njen otac iz onoga kraja te kako ona o rušenju te crkve nikad nije čula. Onda predloži da stvar pokušamo razjasniti kasnije kod njene majke, koja je u to vrijeme u stanu s unucima, a stan je, kako rekoh, preko puta kafane u kojoj se drama s plakanjem zbiva. Ja kažem da nema čekanja, već ću ja odmah skočiti do naše partizanke. Ustanem, i prolazeći pored stola za kojim sjede ono dvoje, zamolim ih da ne idu odande dok se ne vratim. Heidrun kaže da neće ići dok se ne vratim.

Pozvonim dakle na vrata stana u kojoj je majka Maruša gost kćeri Maruše. Otvori mi partizanka i komesarka udarne brigade ‘Matija Gubec’, i provede me hodnikom do sobe u kojoj David i Jakob igraju mikado. Ponudi mi da sjednem, kažem joj da ne mogu i kažem joj zašto ne mogu, te čime se društvo preko puta sad zabavilo. Ona, stojeći, sve sasluša, ona dvojica prekinula igru i otvorenih usta gledaju u mene, ne vjeruju da nacistički pilot koji je bacao bombe na djedov zavičaj sjedi preko puta i plače. Kad sam ja završio, krene partizanka Maruša: ‘Sinane, ako si već s tom svinjom u društvu, kaži joj neka zbog crkve ne cmizdri. Crkvu nije pogodio, pogodio je češku pivovaru, i uništio ju je. Ja sam sa svojim odredom bila u šumi, na padini i sve smo gledali kao na dlanu. Da, bile su tri bombe, dvije su pale van naselja, ali ova je bila razorna. Bila je zaista nedjelja i ljudi su bježali u crkvu!’ Kad ona meni tako, ja njoj ovako: ‘E sad ću Vas, gospođo Krese i drugarice Maruša, nešto zamoliti: da, za moju ljubav, pođete sad sa mnom preko puta, i to kažete onome starcu! Vi savršeno govorite njegov jezik, slušao sam vas.’ Ona me pogleda drukčije nego ikad ranije, stavi mi obje ruke na ramena, tako da se ne mogu ni primaknuti ni odmaknuti, pa će mi ovo reći: ‘E sine Sinane, to od mene bolje da nisi tražio! Jer to dobiti nećeš nikada! Mi smo s tim zločincima završili 9. maja 1945. Vi možete s njima piti i, ako hoćete, imati razumijevanja za njihove suze, ali mi - ne! Takve su nam boli i jade zadali, takva su zla počinili ljudima, da ja, Maruša iz Gupčeve brigade, zbog mrtvih mojih drugova i drugarica - nikjer, nigdar in nikoli!’

Zagrlim je, ona me isprati do vrata, pređem ulicu, uđem u Rio, svi čekaju vijesti od mene. Ispričam šta sam saznao. Pilot nacistički se poče tresti kao brezov prut, i zubi mu krenu cvokotati, kao po mrazu. Pitam Rastka Močnika, e bi li mi vjerovao da sam mu, kojim slučajem, ispričao ovo što se danas dogodilo, a da on eto, nekim slučajem, nije bio prisutan. Rastko veli: ‘Pravo da ti kažem, ovo je toliko nevjerovatno da mi je teško povjerovati i sada, kad svemu još prisustvujem, ali ste mi svjedok ti, Maruša i Ivan, pa moram vjerovati.’

(portalnovosti.com)

( Sinan Gudžević )