I HAD A DREAM...

“Poštovani gledaoci, i danas su se na ostrvu Lastavica pred mixed-use kaznionicom, nekadašnjom tvrđavom Mamula na ulazu u Boku, pojavile dvije međusobno suprostavljene grupe. Sa jedne strane, NVO što se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava protestuju zbog povrede prava na dostojanstvo utamničenika na Mamuli, dok sa druge, boračke i ekološke NVO, te turistička društva i Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, smatraju da je Mamula zaštićeni memorijalni spomenik kulture koji mora biti dostupan svima, pa ga ljudi imaju neometano posjećivati, bez obzira što to navodno, uznemirava robijaše. O ovom se kompleksnom slučaju se zainteresovala i delegacija EU u Podgorici, pa ćemo tek vidjeti kako će se priča o Mamuli odraziti na nastavak ispunjenja naših obaveza na evropskom putu Crne Gore. Za Dnevnik 2 RTCG sa Mamule Mila R“- melodramatsko mlataranje rukama i šiškama novinarke Javnog servisa koje dopire iz TV aparata, nadjačava graju NVO aktivista Tee, Daliborke, Skočka i Vanje što se protive ugrožavanju privatnosti zatvorenika na Mamuli. Pored robijaških komfornih ćelija - nekadašnjih hoteskih soba „Orascomovog“ unique hotela, prolaze školska djeca, pogrbljeni borci NOR-a i gologuze turistkinje, na putu do memorijalne sobe spomenika kulture Mamula. Sa druge strane, ništa manje glasni protivnici zatvaranja Mamule za posjete običnog puka, predvođeni Anastazijom i Oliverom, glasno brane svoju tezu o slobodi kretanja ljudi i uživanja kulturnih dobara...

“Cijenim da ćemo naći mjeru kompromisa i da će Mamula - ultimativni zatvor za najteže prestupnike, naš crnogorski Alkatraz, nastaviti da neometano vrši svoju misiju društvene resocijalizacije naših VIP klijenata. Rezultati se već vide - naši su kažnjenici bliži Bogu i miru, te su sve brojniji na vjerskoj službi što je svakodnevno održava otac Velibor!“- uz osmijeh u kameru Javnog servisa kaže upravnik Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija „Campo Mamula“, warden Šerif Konjević.

Gungula na hridinama pred tvrđavom kao da ne zanima privremene stanovnike muzeja sa zatvorom Mamula.

„Šefe, evo vidi, tamo je onaj plac na Luštici što smo ga uvalili Luškovu, a tu lijevo od njega je i Mišković!“-razdragano kroz rešetkasti prozor trećeg sprata tvrđave Brano Magla posmatra okolinu ostrva. Prugasta crno- bijela uniforma sa brojem 313-113, stoji mu kao salivena, bolje od skupih italijanskih odijela koje je do onomad nosio. Jedino što na glavi ne nosi okruglu prugastu kapu, ne želeći da mu ista naruši besprekornu frizuru, oblikovanu čičkovim uljem.

„Ne lupetaj!“- prezrivo odsječe Šef - „Ti si, Šojiću, najviše zasrao i tragova ostavio i najzaslužniji si što smo ovdje. Da nije bilo onoga lajavoga SDP-ovca Filipovića iz Budve na čiju su se šuplju priču o Dubovici počeli ložiti Džavid, Ranja, a onda i onaj prokleti Ivica, pa Mitja, Sju Kej i Margaret, ništa od ovoga ne bi bilo...“ „Mašinovođa je kriv!“ -šeretski iz ugla ćelije dobacuje dr Andrija, ali ga brzo ućutka nervozni pokret ruke stranačkog kolege dr Vujice, koji sa strepnjom gleda u razgoropađenog Šefa.

„Sve je to Bajdenovo maslo, znao sam ja da će me Ameri prije ili kasnije zajebati! Čuš, vladavina prava, kao da su oni to primjenjivali prema Indijancima kad su državu pravili! Država, eeej! Pa tu mora bito malo kolateralne štete, odnosno meda na prstima, zar ne Juki?“- pita Šef i ne čekajući odgovor starijeg kolege, nastavlja: „Pa svima je dobronamjernima jasno da si ti one zgrade i benzinske pumpe zaradio gajeći pčele, mandarine i pamidore, mudro primjenjujući Pekijeve postulate o poljoprivedi kao biznisu. Pešo, ti si ono ovdje za one naočare i mobilne, bješe li ono iz Njemačke ili Švajcarske?“- okreće se Šef prema još jednom svom prugastom sudrugu koji je sebi našao zabavu proteklih dana, za vrijeme šetnje po zatvorskom dvorištu, kupeći perje galebova što se gnijezde na Mamuli. Njegov filozofski mir na jednom od najlepših i najspokojnijih mjesta Jadrana, dijele još samo dvojica privremenih stanovnika „Campo Mamule“ - grbaljski Zenon što, motreći na osinjake u uglovima starih kazamata tvrđave, kontemplira o prolaznosti života i Lukša, povazdan poetski zagledan u beskrajno plavetnilo neba i mora jugozapadno od Mamule, što ga samo malčice, u krajnjem desnom uglu ove bajkovite slike, nagrđuje kameniti kraj kobne mu Prevlake. „Jebote, ovi su sasvim popizdili - sinoć su doveli i vojvodu Andra, Srkija i Meda jer su im našli neke pare na računima što im dođoše sa Cayman Islands-a. Boba bih i doduše i ja sam zatvorio kako nam održava zatvorsku ambulantu! Admiral Dragan je isto tu, osudili su ga za narušavanje odbrambene moći zemlje, ali znam ja to da je njemu ona zlica od Milice smjestila. Sve nas je prodala - znao sam ja to i naslućivao njenu izdaju još od privatizacije Telekoma! Šurovala je ona kao ambasador sa Amerima još u Parizu i Briselu... Jedino je Milan to na vrijeme primijetio i sklonio se u Rusiju, Petros je kidnuo sa Svetog Stefana helikopterom, a braco me, kaže, čeka u Švajcarskoj kod Caneta - kad god dođem dobro sam doša!“- u sebi misli Šef. Već bi on rezervisao avionsku kartu za Švicu da ga nespokojnim ne čini fakat što je u odvojeni, ženski dio „Campo Mamule“ prije par dana stigla i čuvena skijašica Vesna.

„Barem nije sama - Rektorka je tamo i sa Đagom postavlja novu zatvorsku pozorišnu predstavu, a pomaže im pčelica Maja po receptu od Kotor Arta. Nju je za nekakvo tobožnje nezakonito davanje para iz javnih fondova privatnom mediju, otkucao onaj kotorski novinar Sjata. Postao je svjedok-saradnik i opet se prešaltao kad treba!“- grozi se Šef. Reski pisak sirene patrolnog čamca sa „Orascomovim“ securityjem me trže iz blaženog sna. Dok se naš mali izletnički brodić na putu za Žanjice približavao Mamuli, a ja uljuljkan valovima blaženo zaspao, previše smo se primakli unique muzeju sa hotelskim sobama, čak smo nehotice presjekli put ultramodernoj 180-metarskoj Dahlanovoj superjahti „Montenegro Prosperity“, što se upravo otiskivala sa Mamule. Oštri odgovor zaštitara bio je sasvim razumljiv, pa se sirotinja-raja na našem brodiću opravdano uzvrpoljila. Onako sanjiv, nijesam se previše na to obazirao jer su iz zvučnika ispod tende naše barke, dopirali umirujući zvuci ABBA-inog evergreena:

„I have a dream, a fantasy

To help me through reality

And my destination, makes it worth the while

Pushing through the darkness, still another mile

I believe in angels

Something good in everything I see,

I have a dream…..”

( Siniša Luković )