Kot: Do savršenstva na hiljadu načina

Maestro Jurij Kot redovni je profesor eminentnog Konzervatorijuma “P. I. Čajkovski” u Kijevu i jedan od najreprezentativnijih pijanističkih imena Ukrajine i Evrope. Pored aktivnog koncertiranja širom svijeta i pedagoškog rada, Jurij Kot je i redovni gost tivatske Muzičke škole gdje već treću godinu na majstorskom kursu prenosi svoje bogato umjetničko iskustvo učenicima i studentima klavira u Crnoj Gori. Posve skroman i neposredan, potvrđuje istinu da su vrhunski umjetnici jednostavni i lišeni egoizma u svom odnosu prema profesiji i ljudima.

Treću godinu zaredom imate master klas u Tivtu, i već malo pomalo stičete svoju “crnogorsku” klasu, budući da je broj polaznika sve veći. Koliko tako dobijate neki uvid u razvoj i napredak crnogorske klavirske pedagogije? Da li je zahvalno ulaziti u koncepcije profesora, ili su Vaše sugestije uglavnom neki sloj više, koristan i za učenika i za pedagoga? Da li ima situacija kada i Vi u kompozicijama koje odavno znate pronađete neke nove muzičke momente i inspiraciju?

“Ponosan sam što u nekoliko država imam 'svoju klasu'. Dajem mladim ljudima koliko mogu, koliko znam. Naravno, svjestan sam koliko malo znam... A u suštini, i ne pokušavam da znam sve, sto je nemoguće. Svaka informacija, koju imam i dajem, došla je do mene sa tri strane - od mojih učitelja i profesora, naravno iz specijalne literature, i najviše iz sopstvenog iskustva. Ubijeđen sam da je tako u svakoj struci.

Poštujem misao da u muzici postoji hiljade načina da se dođe do savršenstva, ali rezultat treba da bude jedan - maksimalno se približiti idejama autora, bez žrtvovanja svoje individualnosti. Na kraju, muzika treba da donosi visoko estetsko zadovoljstvo ljudima koji nas slušaju i da služi moćnim sredstvom vaspitanja i humanističkog razvoja - u prvom redu svog. Stalno u radu sa kompozicijama - bez obzira da li su poznate ili ne, tražim nešto novo, u stvari - svaki put te kompozicije govore meni o nečem drugom. Tu nema rutine i naravno ne pomažu knjige iz metodike ili teoretske analize.”

Da li je samo školovanje za svakog mladog pijanistu, uopšte instrumentalistu, uvijek praćeno sa neizvjesnošću ili izazovi profesije i muzike same treba da budu prioritet?

“Put muzičara nije lak. Očigledno da je važna posvećenost, ponekad i žrtva u normalnim granicama, a ponkad i u onim 'nenormalnim'. To je individualna odluka jer su svi na različit način spremni za izazov zvani muzika. A ljubav prema muzici nije povezana sa spoljnim rezultatom - da li ima čovjek karijeru, da li je poznat... Na kraju će biti kako svako zaslužuje.”

Školovani ste u Kijevu, i, u tom smislu poznajete pijanističke škole sa teritorije bivšeg SSSR-a, od Nojgauza nadalje. Mijenja li se i izvođaštvo sa razvojem tehnologija i savremenog života, ili se reperi kvalitetne interpretacije i dobrog pijanističkog tona nisu mijenjali od Nojgauzovih metoda i učenja?

“Od škole do završetka akademije bio sam u Kijevu. Imao sam divnih profesora, ali ne Nojhauzeve linije, nego Igumnovske. A bila je i treća linija - Goldenvajcera. Naravno, uticaj moskovske škole, ali sa više toplijom, 'južnjačkijom' atmosferom. A tendencije pijanizma mijenjaju se stalno. I u stranu progresa i kontra njemu.”

Postoji li period ili autor u muzici koji Vam je bliži od drugih po nekim čuvstvima i koncepciji? Je li osnovna suština i poenta muzike ostala netaknuta od baroknih vremena do naših dana?

“Moj omiljeni kompozitor je onaj koji trenutno zauzima moju dušu, misli. Ponekad osjećam da imi je pak bliži romantizam, dok ne otvorim note Mocarta, Hajdna, Betovena. I tamo čujem i vidim romantizam i hrabrost najrevolucionarnijih romantičara. A poslije kontakta sa savremenom muzikom toliko svježe osjećam dah baroka! Muzika je jedan cjelovit organizam. I već u tom putovanju kroz vrijeme, u razgovoru sa tim ljudima, koji su željeli da ostave trag svoje energije sljedećim generacijama, vidim i svoj razvoj, sve promjene koje se dešavaju i sa mnom. Nadam se, na bolje!”

Vječna borba izmeću zla i svijetlog

“Što se tiče naše situacije ona je teška i bolna. Ljudi umiru, ubijaju jedni druge. Postoji li veći grijeh? Postoji!

Sa strane tih političara koji sva ta ubistva provociraju! Ide vječna borba između zla i svijetlog, ljudskog. Nažalost, mi smo osjetili da nije uvijek tačna formula Dostojevskog o ljepoti, koja će spasiti svijet. Mi pitamo - kada? I šta treba još uraditi ljepoti da bi se zvijer zaustavila i otvorila oči? Mi možemo samo da radimo svoj posao, da se trudimo da muzika u Ukrajini stalno zvuči. Bio sam čak i na frontu sa koncertom...”

( Tijana Jovović )