Stvarnost nam je svima ista, pa i lijek koji nudimo

Del Arno Band nešto je poput Svetog grala za ljubitelje regea sa ovih prostora. Mada je u pitanju žanr koji nikad nije bio mejnstrim, Beograđani odolijevaju svim izazovima i dalje, više od tri decenije od osnivanja. Sad su ponosni što mogu najaviti novo izdanje, album “Ako ne znaš šta da radiš” koji će izaći 25. januara. Mukotrpan put je iza njih, 13 godina se čekalo na ovaj album, a frontmen Jovan Matić u razgovoru za “Magazin” otkrio je da je to bio turbulentan period za bend, čak i da je njegov nastavak rada bio doveden u pitanje. No stvari su se pozitivno preokrenule za DAB, pa bi prema najavama ovo mogla da bude njihova godina, jer novi album uskoro izlazi, a tokom godine spremaju još jedno iznenađenje.

Što donosi novi album i kakav je bio proces rada na njemu?

“Ako ne znaš šta da radiš” je album koji nam je omogućio da se ponovo izmislimo, a da pri tom ostanemo svoji, da se odmah čuje da je to DAB, a da ne bude sljedeća konstatacija: “eto njih ponovo sa istim konceptom”. Da pojasnim, poslije ovolike pauze (13 godina) nismo naprosto kao svaki drugi veteranski band mogli izaći tek tako sa jednim nizom pjesama koje bi više služile kao izgovor da budemo prisutni u javnosti i zakažemo pokoji koncert. Bila nam je itekako potrebna jedna radikalna promjena, jedan novi početak. Početna stanica rada na ovom albumu bila je da jednostavno zasviramo i vidimo ima li u nama još muzike, ima li još ideja, ima li još energije. Pošto se to sve poklopilo, način se javio sam. Ovo je “organik” album, kako ja volim da kažem, bend je jednostavno zasvirao, ja sam dodao svoje stihove i to je to. Vratili smo se osnovama, regeu kakav je bio kada ga je cijeli svijet zavolio, kakav je bio kada sam ga ja zavolio jer takav nam je potreban i takav ima smisla. Album donosi 10 priča povezanih u cjelinu, ograničili smo mu trajanje na 45 minuta, dakle na dužinu školskog časa i održali malo predavanje o našoj ljubavi prema muzici.

Samo se nameće pitanje - zašto se čekalo 13 godina na novo izdanje?

Pitanje je legitimno i očekivali smo da ga nećemo moći izbjeći kada budemo predstavljali svoj novi materijal. Nakon 2005. i objavljivanja albuma “Vreme vode”, grupa je postepeno, ali sigurno utonula u letargiju prouzrokovanu prije svega, to je bar moje čvrsto uvjerenje, odustvom ideja kako i šta dalje. U jednom trenutku na stolu je čak bilo pitanje da bi li uopšte trebalo još nešto da snimimo. Moj brat i suosnivač benda Vladan i ja smo ipak dogovorili da započnemo rad na novim pjesmama, mada bi trebalo napomenuti da su rasprave o tome potrajale nekoliko godina. Konacno 2010-2011 započeli smo rad na novom materijalu i objavili singl “Horoskop” povodom svog 25. rođendana. Jedanaest novih pjesama je na početku djelovalo kao vrlo ohrabrujući materijal, uzbudljiv i imao je kohezioni efekat na grupu, međutim ubrzo smo počeli da se razilazimo oko jedne za mene ključne stvari. Nisam bio pristalica da se jednostavno ponovi ista procedura kao na prethodna dva albuma - “Vreme vode “ i “Reggaeneracija”, već da se pokuša nešto novo. To nije naišlo na odobravanje i nastavilo se istim putem koji nas je nažalost odveo u ćorsokak. U godini kada je band slavio svoj 30. rođendan, 2016. kraj rada na ovom izdanju nije bio ni na vidiku, a rasprave unutar benda o tome “što sad” postale su svakodnevne i došlo je do neizbježnog razlaza. To što je singl “Ljut sam” objavljen u maju 2016. i što su počele da se na koncertima sviraju još dvije pjesme sa novog neobjavljenog albuma bilo je “premalo i prekasno”. Razlike su bile takve da su rezultirale Vladanovom odlukom da napusti grupu. Sve to tada urađeno je ostalo u njegovim rukama jer je on bio zaduzen za produkciju, a i komponovao je muziku. Mi smo “resetovali” sistem i krenuli od nule, odsvirali ranije zakazane koncerte i u decembru uz objavljivanje boxseta naših sabranih djela odsvirali rođendanske koncerte u Novom Sadu, Beogradu i Zrenjaninu. Već na proljeće 2017, naš stari drug Hornsman Coyote došao je sa predlogom za saradnju iz koje je proizašao singl “Još uvijek ima nade”, pjesma koja nas je oživjela. Nastavili smo sa stvaranjem novih pjesama i prvih 10 se nalazi upravo pred vama. Dakle, jeste prošlo 13 godina, ali zapravo manje od tri od kako smo započeli i završili rad na ovom albumu.

Izbjegli ste ovaj danas standardni način rada - da se sve pjesme lansiraju kao singlovi, pa onda se od toga napravi album. Jel’ to nešto što ste uradili iz svojih ubjeđenja ili mislite da i dalje ima ljudi koji imaju volje da slušaju cijele albume?

Ljude uporno ubjeđuju da su sve novine uperene ka tome da im se stvori više vremena za njih, a dogđja se suprotno, nema se više vremena ni za šta! Mi ovim album želimo, između ostalog, da sugerišemo svima da bi trebalo sebi da poklone dovoljno vremena da uživaju, u svojoj porodici, prijateljima, ljubavniku/ci, pa i u umjetnosti. Poklonite sebi 45 minuta i poslušajte ono što nudimo, nećete se pokajati ili hoćete, ali ćete bar imati kompletno mišljenje o ovome što vam nudimo. Rad pjesma po pjesma nije sam po sebi loš, međutim on nosi sa sobom jedan drugi problem: sve se rastegne u vremenu. Album jeste sačuvan jedan trenutak u istoriji umjetničke skupine, jedna energija okovana u vremenu, posijle toga se prelazi na nešto drugo.

Izjavili ste da ovo izdanje nudi “opšte pomirenje”, u kom smislu?

Svima će biti jasno na što mislimo čim budu preslušali album. To je 10 priča koje sve imaju zajednički imenitelj u tome što se jasno odnose na stvarnosti koje živimo svi mi, kako se to danas popularno kaže, “u regionu”. Kako su nam stvarnosti iste, i lijek je isti i tu smo mi da ga ponudimo svima od Triglava do Đevđelije, od Horgoša do Prizrena, od Bara do Kopra, od Rijeke do Negotina.

Sa singlovima “Okreni se meni” i “Još uvek ima nade” ponudili ste slušaocima poruku ljubavi i nade, te dozu optimizma. Da li vam se dešavalo da vam ljudi otkriju koliko im je vaša muzika značila, recimo Kojot je u jednom našem intervjuu pričao koliko mu je rege generalno bio melem na ranu tokom odrastanja 90-ih?

Ta dva singla, kao i “Stari lek” odlično trasiraju put ovom novom albumu i plastično potvrđuju sve što sam rekao u prethodnom odgovoru. Inače redovno nam se dešava da nam ljudi iz čitavog regiona upravo govore koliko su im naše poruke, lišene mržnje i netrpeljivosti, značile i znače, to jeste jedan od glavnih razloga što ne odustajemo od svoje misije.

Najavili ste i zajednički dab etno album sa grupom Paganke, kad se to može očekivati i o čemu se konkretno radi?

Taj za mene lično, ali i za cijeli bend kao i za naše prijateljice veoma značajan album, biće gotov do proljeća. Ostalo nam je da snimimo vokale na nekoliko pjesama, nešto duvača i gostiju i da pređemo na miks. Ubjeđen sam da će album biti veliko iznenađenje za sve, kako ovdje, tako i u “centrali”, jer Jamajkanci nikada nisu čuli ovako nešto. Spoj kultura naizgled nespojivih, zaista se unaprijed radujem.

Kako gledate na status regea na ovim prostorima danas, utisak je da nema mnogo bendova koji to sviraju, bar poznatih (ne računajući one koji koketiraju sa tim zvukom, što je jedno vrijeme bilo popularno), ali da ima dosta ljudi kojima su taj žanr i kultura generalno bliski srcu?

Status nije ništa ni bolji ni gori od statusa autorske muzike uopšte, a taj status je vezan za opšte okolnosti. Lako je podržavati buntovničku muziku u vremenima kada se ima para. Tada svaki vladar voli da mu se “luda podsmijeva” jer njegova tolerancija na šalu jeste odraz njegove demokratičnosti. Međutim, kada se sve raspada nema više prostora za tako nešto. Onda svaka kritika boli i izaziva nervne reakcije. Zato nije čudo što je sva ta muzika gurnuta u stranu, a mjesto napravljeno ispraznoj zabavi, dakle raznim Grand varijantama, ali i Madona/Lejdi Gaga varijantama na svjetskom nivou (trend je svuda isti), dakle muzici koja ne podstiče na bilo kakva razmišljanja i ne pokreće ništa sem osnovnih instinkta “u se, na se, poda se”. “Ja” je mjera svega, razmišljanje je protivnik sistema i on ga ne podržava. S tim se valja pomiriti, takva je naša stvarnost, pomiriti, ali ne i odustati. Autorska muzika, pa i rege u okviru te iste široke familije, danas su sredstvo otpora, kulturna gerila koja se bori protiv ispraznosti i samodovoljnosti praznine koja je pred nama.

Pretpostavljam da će po izlasku albuma krenuti i niz promotivnih koncerata, koliko je realno da vas vidimo uživo i u Crnoj Gori? Ranije ste izjavili da ste bili prilično pozitivno iznenađeni prijemom ovdje, prije svega na Bedem festu?

Naravno, cilj i ideja je da u čitavom regionu predstavimo ovaj naš recept za ozdravljenje. Crna Gora je u našem srcu, svuda smo primljeni na najbolji način, znamo da ima mnogo ljudi koji vole to što radimo i ovim putem ih sve pozdravljamo sa željom da se vidimo što prije ponovo. Svako dobro i živjeli! Infobox (): Ljutnja je normalna, ali nije produktivna Prethodno ste album koji nikad nije izašao najavili singlom “Ljut sam”, koliko je teško naći tu nadu i vjeru u bolje sjutra u sebi kada vas ljuti dosta toga što vidite u okruženju? Teško samo ukoliko se ta ljutnja, sva ta energija koju ljutnja izaziva ne pretvori u nešto pozitivno. Tu je pretpostavljam tajna, pretvoriti nešto loše, a nagomilano, u nešto drugo. Ljutnja je normalna, ali nije produktivna, međutim ako se ta silna energija drugačije usmjeri onda su čuda moguća.

Rege nam je potreban više nego ikada

Posljednji put smo pričali kad je rege uvršen na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Koliko nam je rege, sa porukom koju nosi, potreban danas?

Moje ubjeđenje je da nam je potreban više nego ikada. Sistem u kome živimo srlja u dekadenciju, a ona je uvijek predznak propadanja poznatog modela. Tenzije su svuda, ne samo u regionu, nego u čitavom svijetu, tenzije koje takođe nagovještavaju promjene. U takvim okolnostima rege i njegova osnovna misija neophodni su kako bi se sačuvala hladna glava i donosile prave odluke. U vremenima previranja pozitivna energija je kormilo koje vodi one koji ga se drže u bolje sutra. Dakle slušajte i uživajte u regeu i nadajte se najboljem. Infobox (Citat): Lako je podržavati buntovničku muziku u vremenima kada se ima para. Tada svaki vladar voli da mu se ‘luda podsmijava’ jer njegova tolerancija na šalu jeste odraz njegove demokratičnosti. Međutim, kada se sve raspada nema više prostora za tako nešto. Onda svaka kritika boli i izaziva nervne reakcije”

( Stefan Strugar )