"Krokodil" zapošljava samo gluvonijeme osobe: Ne čujemo, ali smo dobri radnici
"Ovdje je kao bilo gdje drugo – kad ima mušterija, ima i posla, a onda ima i para. Kad nema, onda ne valja”
Iz radionice “Krokodil” u Blažuju, predgrađu Sarajeva, čuje se kuckanje, brujanje brusilice, hrapavi zvuk šmirgl-papira… U holu radionice i ispred nje parkirano je nekoliko automobila, nekima su skinuti dijelovi, a neki su prekriveni najlonom i jedan majstor predano mašinom glača njegov blatobran, dok u njenom dnu, za stolom sjedi sredovječna žena, nagnuta nad blokovima i računima, piše Al Džazira Balkan.
Ta autolakirerska i autolimarska radionica je, na prvi pogled, kao i svaka druga. Ali, kad priđete bliže i pokušate, recimo, pozvati nekog radnika, pozvoniti ili telefonom ih dozvati, shvatite da je drugačija.
Naime, ovo je radionica u kojoj su zaposlene samo gluvonijeme osobe.
Svejedno, njen vlasnik, pedesetogodišnji Šahzo Herenda, koji je kao dijete izgubio sluh, a zbog čega mu je otežan i govor, kaže da je samo komunikacija sa mušterijama problem, a sve ostalo je isto, kao u bilo kojoj drugoj radionici ili biznisu, piše Al Džazira Balkan.
"Ovdje je kao bilo gdje drugo – kad ima mušterija, ima i posla, a onda ima i para. Kad nema, onda ne valja”, govori Šahzo gestovnim jezikom, dok njegova kćerka Ajla prevodi.
Herenda je radionicu otvorio prije dvije godine, zahvaljujući pomoći Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Trenutno zapošljava sedam radnika, od čega su dvije žene. Njegovi radnici su, kaže, svih nacionalnosti.
Vukašin Milošević je rođeni Nevesinjac. Sa Herendom je išao u školu.
"Svi mi koji smo išli u školu za osobe sa oštećenim sluhom i govorom, ostali smo dobri drugovi. Kod nas nema nikakvog razdvajanja”, kaže Vukašin. Da je tako potvrđuje i njegov kolega Mehmed Đonko, koji , nakon što je naše pitanje pročitao sa usana, doveo svoju kolegicu.
"Ovo je Nedeljka Selimović, isto naša bivša kolegica iz škole. Sada je ona Herendina pomoćnica i računovođa”, predstavlja je Đonko.
Ovim ljudima komunikacija sa mušterijama predstavlja najveći problem u radu.
"Mi se ne možemo javiti na telefon, ne možemo normalno komunicirati, pa se sva naša komunikacija svede na sms–poruke, mada smo svjedoci da se ta telefonska usluga sve manje koristi. Kćerka mi je na Facebooku napravila profil radionice, pa i tim putem mušterije mogu saznati za nas i ostaviti poruke", objašnjava Šahzo.
Kaže da se mušterije ponekad plaše da ih majstori neće pravilno razumjeti i da neće moći uraditi ono što traže.
Tada on u pomoć zove svoju kćerku, koja je naučila gestovni jezik, ali, pošto je ona često odsutna, razmišlja da zaposli profesionalnog tumača.
"Ljudi mogu i da napišu šta hoće, mogu nam i kazati, ali polako i gledati u našem pravcu, jer mi čitamo sa usana… Ali to što ne čujemo, ne znači da nismo dobri radnici. Zbog tog hendikepa, ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo kvalitetom. Mi ponekad moramo biti puno, puno bolji i efikasniji od drugih, da bismo se dokazali. Ali to nam nije teško, jer smo svi dobri majstori”, kaže Šahzo.
Njegova supruda Enisa, kaže da iako su mala radionica, imaju velike mušterije poput Gorenja, Elektroprivrede BiH, Heizinga…, prenosi Al Džazira Balkan.
( Vijesti online )