Ministar Mićunović obasjan bezmjerjem
Kladio bih se da je upravo to bezmjerje fizičkog prostora u najavi, ta užasna masa stanova, te hiljade kvadrata namijenjenih prodaji - da je baš to svom silinom ošinulo naše pregovarače
Obasjava me bezmjerje, millumino dimmenso (sic), kao u stihovima genijalnog Ungaretija.
Branislav Mićunović - iz govora na otvaranju CG postavke na XI Bijenalu arhitekture u Veneciji 2008. (ministarstvokulture.gov.me) Stihove koje je gospodin Branislav Mićunović, tada aktuelni ministar kulture, sporta i medija u Vladi CG - pročitao na otvaranju CG postavke na XI Bijenalu arhitekture u Veneciji, 2008. godine - ispjevao je mlađahni Đuzepe Ungareti (Giuseppe Ungaretti), 26. januara davne 1917. godine - u jeku Prvog svjetskog rata, na frontu u Sjevernoj Italiji.
Pjesma se zove Mattina - Jutro - i ima (samo) ta dva stiha:
M'illumino/ d'immenso.
Da je naš genijalni ministar ostavio Ungaretijeve stihove u originalu, sve bi bilo u redu - ne bismo se stidjeli u Veneciji - ne bismo se užasno crvenjeli i ne bismo morali da krijemo poglede. Naime, u krugovima ozbiljnih poznavalaca Ungaretijeve poezije, te u krugovima ozbiljnih prevodilaca sa italijanskog - odavno vlada konsenzus da je ta dva stiha nemoguće prevesti. Ako vam je potreban argument u korist Frostove (Robert Frost) tvrdnje da je poezija zapravo sve ono što se izgubi u prevodu - Mattina je savršen argument, ne treba vam bolji - uz opasku da Frost definiše prevođenje kao transponovanje svekolikih opažaja i osjećaja u medij - koji ne mora nužno da se zove jezik - i dalje, sa jezika na jezik, ako se razumijemo.
Prije nekih desetak godina, kada se u Britaniji pojavilo novo izdanje odabranih Ungaretijevih pjesama, u novom prevodu - drvlje i kamenje je bacano sa svih strana na prevodioca - nesrećnog Frisardija (Andrew Frisardi) - koji je, inače, veliki autoritet među prevodiocima italijanske poezije na engleski - ali Ungaretiju je strahovito teško doskočiti. Što se tiče pjesme Mattina - bez koje je nemoguće zamisliti odabir iz Ungaretijeve poezije u originalu - jadni Frisardi se ipak nije usudio da pokuša da uhvati đavola za rep - izostavio je tu pjesmu u svom odabiru Ungaretijevih pjesama koje je preveo na engleski - mada je pominje u uvodnom tekstu, gdje naširoko objašnjava o čemu se zapravo radi u ta dva nevjerovatna stiha i zašto je te stihove nemoguće prevesti na engleski - što je vrlo mudar potez, svakako.
Mattina, mi girano i marroni... što bi rekli Italijani.
Nego, sjeća li se neko te naše nesretne postavke na XI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2008. godine?
OK, podsjetiću vas: ekipa sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici - na čelu sa Aleksandrom Kekovićem, penzionisanim profesorom sa BG AF u nominalnoj ulozi autora - predstavila je CG sramno banalnom postavkom naslovljenom "Od Arsenala do Porto Montenegra". Slavila se, za sve pare, činjenica da je pao zid tivatskog Arsenala - sve je otišlo Manku (Peter Munk), kanadskom milijarderu, za smiješnih 3.26 miliona eura - a usput je dignuta u nebo i činjenica da će se na poziciji palog Arsenala graditi nautičko-rezidencijalno-turistički kompleks namijenjen visokolikvidnoj klijenteli - Porto Montenegro.
Valja odmah naglasiti da vrli ministar Mićunović ipak nije priznao Kekoviću stopostotno autorstvo. U govoru što ga je pročitao na otvaranju nije pomenuo profesora - ali jeste pročitao ovu divnu rečenicu:
"O značaju ovog čina dovoljno govore i podaci da je projekat predstavljanja brižljivo osmišljen i pripreman, zajedničkim snagama Ministarstva kulture, sporta i medija Crne Gore, Ministarstva za ekonomski razvoj, Ministarstva turizma i zaštite životne sredine, Univerziteta Crne Gore, odnosno Arhitektonskog fakulteta, uz svesrdnu podršku kompanije Adriatic Marinas."
Umjetnički direktor XI Bijenala arhitekture bio je Aron Betski (Aaron Betsky) - tema je bila "Izvan: Arhitektura s one strane građenja" (Out There: Architecture Beyond Building) - što nije omelo Kekovića i družinu da se bave isključivo građenjem - per se. Ostali su, dakle, tvrdo ukopani s ove strane građenja - ona strana građenja ih nije zanimala - ni najmanje.
Da naredne, 2009. godine, nije pala Trinaestojulka - ta naša smiješna avanturica na XI Bijenalu arhitekture bi odavno bila zaboravljena - kao i blesava autorska odluka da se sa svih onih fotografija elegantnih jahti poskidaju, redom, sve hrvatske i druge nepotrebne zastave - i nakače naše - tj. crnogorske.
Najsmješnije je zapravo da Keković u tom trenutku promoviše budući nautički centar - na tlu CG - a nema ni jednu jedinu fotku jahte sa CG zastavom - pa je prinuđen da zbija šale u Photoshopu.
Pace, pace mio Dio... što bi rekle Italijanke.
Da se razumijemo: nije bilo na mjestu, tada, trpati Ungaretija i Trinaestojulsku nagradu u kontekst nenakvog projekta čija se uspješnost, danas, mjeri isključivo visinom ostvarenog profita - ostvarenog uz sve moguće olakotne faktore, treba naglasiti - ali hajde da se ipak zapitamo, reda radi, kakvim je to bezmjerjem gospodin Mank uspio da obasja tada aktuelnog ministra Mićunovića - odnosno Mićunovićeve DPS pajtose koji su se nalazili s ove strane stola za kojim se pregovaralo o prodaji bivšeg Arsenala i o projektu Porto Montenegro - te našeg starog profesora i veselu družinu koja je 2009. godine dijelila Trinaestojulke.
Kladio bih se da je upravo to bezmjerje fizičkog prostora u najavi, ta užasna masa stanova, te hiljade kvadrata namijenjenih prodaji - da je baš to svom silinom ošinulo naše pregovarače - a onda su oni svoje oduševljenje prenijeli na tankoćutnog Mićunovića - iz kojega je, po automatizmu, zapjevao niko drugi do veliki Ungareti. Poslije Ungaretija, ni Keković, a ni družina zadužena da podijeli Trinaestojulke jednostavno nije imala izbora - stavljeni su pred svršen čin - morali su i oni osjetiti, htjeli ne htjeli - da su obasjani bezmjerjem.
Kad sretnem staroga profesora Kekovića, pitaću ga - off the record, naravno - što danas misli o toj instalaciji kojom je predstavio CG na XI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenalu u Veneciji 2008. godine - u kontekstu svega što nam danas padne na pamet kad neko pomene nautičko-rezidencijalno-turistički kompleks Porto Montenegro, te da li se i danas osjeća obasjan tim bezmjerjem.
Za slučaj da mi Keković lukavo uzvrati kontra-pitanjem - što ja mislim o instalaciji koja mu je donijela Trinaestojulku - u ozračju neskrivenog ponosa što od samog početka isijava iz očiju najviših CG zvaničnika na pomen Porto Montenegra - odgovorio bih ovako:
Svjestan sam, dragi profesore, da je u projekat Porto Montenegro utkan i dio vizija, stremljenja - vjerovatno i interesa - CG vrhuške - kao što sam svjestan i da se odavno ništa značajno nije desilo na CG arhitektonskoj sceni - uzmimo da ta scena ipak postoji, takva kakva je, a nikakva je, da se razumijemo - van konteksta koji je na ovaj ili onaj način podržala CG vrhuška - ali ipak, dragi profesore... jesmo li ljudi ili smo krtice... sve je OK, naravno, tako treba - tako mora! - ali po koju cijenu dragi moj profesore, po koju cijenu?
Na obećanu temu - o načinima manifestovanja visoke državne politike u oblasti upravljanja razvojem smještajnih kapaciteta na obali - konkretno u Tivtu - ipak u narednom broju - oprostite, biće da me opet malo ponio Ungareti, stari vrag itd.
( Borislav Vukićević )