Moramo sahraniti sjećanja da bi nam budućnost bila podnošljiva

“Sabo je stao” prvo prozno djelo Ota Horvata, minulih nedjelja privuklo je pažnju čitalačke javnosti jer se ovaj roman našao u najužem izboru za Ninovu nagradu. Ovaj sadržajni roman je izveden upečatljivo, emotivno i stilski precizno. Autor pripovijeda o žalosti nakon smrti supruge A., evocira zajedničke uspomene i iznosi intimne detalje ličnog života, ali, još bitnije, opisuje proces tugovanja od njegovog početka - otkrića fatalne bolesti - do posljednjeg čina, koji je napisan i koji još traje. Miljenko Jergović okarakterisao je roman “Sabo je stao” najljepšim romanom njegove generacije, za koji zna i napisao da to nije roman o smrti, nego je roman o njezinim živim posljedicama. Horvatov roman objavila je zrenjaninska Agora.

Oto Horvat je rođen u Novom Sadu 1967. godine. Studirao je u Novom Sadu, Erlangenu i Berlinu. Piše i prevodi poeziju sa mađarskog, njemačkog i italijanskog jezika. Autor je knjiga poezije: „Gdje nestaje šuma“ (1987, „Brankova nagrada“), „Gorki listovi“, „Zgrušavanje“, „Fotografije“, „Dozvola za boravak“, „Putovati u Olmo“ (2008, Nagrada „Miroslav Antić”), „Izabrane & nove pjesme“. Horvatove pjesme zastupljene su u antologijama: „Crtež koji kaplјje“ (Almanah nove vojvođanske poezije, 1988), „Die neuen Mieter. Fremde Blicke auf ein vertrautes Land“ (Hrsg. I. Mickiewicz, 2004), „Zvijezde su lijepe, ali nemam kad da ih gledam“ (Antologija srpske urbane poezije, 2009). Horvat je preveo knjge „Krater“ Janoša Pilinskog, (1992, Nagrada Društva književnika Vojvodine za prevod godine), „Anđeohaosa“ Ota Fenjvešija, „Poslednji pozdrav astronautima“ Hansa Magnusa Encensbergera. Oto Horvat živi i radi u Firenci odakle je govorio za ART.

Pisati o bolu nikada nije lako, a pogotovu ako je taj bol proistekao zbog gubitka bliske osobe. Kako ste vi svoj lični gubitak pretočili u prozu?

"U suštini je roman trebao da bude u cjelosti posvećen junakinji A., to je bila moja prvobitna zamisao, a junak koji ostaje u životu je trebao da bude negdje u trećem planu. Nažalost, nijesam uspio da to ostvarim, pa je tekst jedna vrsta tužbalice (nenia) za izgubljenom dragom, kao i samoseciranje i preispitivanje junaka.

Jedina mogućnost da se piše o bolu jeste izmještanje, distanciranje od njega i zbog toga se u romanu smjenjuju perspektive pripovjedača u prvom, drugom i trećem licu jednine. I ne zaboravimo osnovnu stvar u književnosti, junak romana Sabo je stao nije istovjetan sa njegovim autorom, iako su u romanu upotrebljeni momenti iz života kako autora tako i njegove supruge".

Prvo poglavlje romana naslovljeno “Počnite, gospodine Sabo!“ asocira na psihoanalizu, što se može potvrditi i narednim naslovima poglavlja koja su u obliku pitanja. Šta nam možete reći o formi vašeg romana?

"Kako opisati život, a da se knjiga ne igra sa strpljenjem čitaoca i autora na kraju krajeva? Realistički način pisanja mi se nije učinio prikladnim. Onda mi se iskustvo pisanja poezije nametnulo, tu mislim na zgušnjavanje, izostavljanje, kao i saznanje da poznajemo samo fragmente života voljene osobe, nikako cjelinu, iako smo živjeli čitav život zajedno. Otuda fragmentarnost romana kao što je i sjećanje fragmentarno. Sjećamo se samo nekoliko slika iz naših života, važnih ili nevažnih, ali se radi samo o nekoliko njih, a ne o tucetu, o stotinama njih. Kako započeti roman, pitao sam se dugo, ne nalazeći odgovor. Bile su to stvaralačke muke. U jednom momentu sam se sjetio filma A.

Tarkovskog Ogledalo, njegovog početka kada logoped izliječi junaka od mucanja i ubjeđuje ga “ti možeš da govoriš” i tako počinje taj divan, melanholičan i simbolima prepun film. Prva rečenica u mom romanu nije samo parafraza te scene, nego i šamanski pristup pisanju, želja da i sam krenem da pričam, da se otvori rijeka teksta. Da, pitanja su asocijacija na psihoanalizu, ali ta pitanja postavlja neka viša istanca, nije to ljekar. Može to biti i Bog, kao i sam junak teksta. Pomoću tih kvazi pitanja sam uslovno dao i vremenski okvir tekstu, mada je njegovo trajanje nejasno, junak prepričava svoj čitav život tokom jedne sesije, a koliko ta sesija traje, da li sat vremena ili mjesec dana, nije jasno".

Vaš junak se pita: “Nije li tragedija da se mi zaustavimo u svijetu koji se ne zaustavlja zbog nas nijedan jedini tren?” Koji bi bio vaš odgovor na ovo pitanje?

"Život je nemilosrdan, nema empatiju prema nama, nema oproštaja, kod njega nema ponavljanja ispita, ne tiču ga se naše emocije, sjećanja. On želi da bude nastavljen i nastavlja se uprkos tome što mi to ponekad ne želimo, što to osjećamo kao izdaju prema voljenima koji više nijesu sa nama. Život želi da bude življen i nastavljen i tu nema kompromisa. Ponekad je to jezivo, ogromna nepravda, ali je to zakon prirode, kosmosa. Kao nezaustavljivi parni valjak.

Roman “Sabo je stao” odvija se i tokom devedesetih, za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Rat je pozadinski odjek, eho, ali isto tako on formira sudbine vaših junaka, tjera ih u dobrovoljno izgnanstvo. Koliko sam u pravu?

"Da, knjiga se može vidjeti i u tom svijetlu. Veći broj poglavlja ima veze sa izgnanstvom junaka teksta koji odlazi dobrovoljno na studij u drugu državu i zatim kreće rat u njegovoj otadžbini. Čini mi se da se u ovoj knjizi junak ne oprašta samo od svoje drage, nego i od svoje domovine koja se raspala, prestala da postoji. Oprašta se od nje kao od djetinjstva, neke lažne sigurnosti. Ali to su samo momenti, po koja rečenica, aluzija na osnovu koje čitalac može da shvati ovo što sam maloprije rekao".

Kako objašnjavate pojam Mitteleuropa u kontekstu Vašeg romana?

"Mitteleuropa kao geografski, dakle kulturni pojam, dio je mog književnog i ličnog identiteta. Nije to svjesno odabrano. Odrastao sam bilingvalno, u dvije kulture, dvije različite, pa opet slične istorije. Junak romana se kreće po geografskim širinama zemalja koji čine Mitteleuropu i u izvjesnom smislu simbolizuje seljenjima i putovanjima istoriju koja nikako da prestane na ovim predjelima".

Šta nam kazuje mozaik sjećanja Vašeg junaka Saba? Jesu li to fragmenti protiv zaborava?

"Naravno, da su oni tu da bi se sačuvali momenti života junaka, da bi se život, koji je neuhvatljiv i ne ostavlja traga kao san, učinio stvarnijim, zaista življenim, ali istovremeno oni se tim procesom bilježenja upravo šalju u zaborav, jer samo tako junak koji ostaje u životu može da krene dalje nakon takve tragedije i traume. Moramo sahraniti i sjećanja da bi nam svakodnevnica u budućnosti bila podnošljiva". Pripadate generaciji jugoslovenskih pisaca koja je stasavala u doba raspada bivše zemlje? Kako danas vidite tu generaciju pisaca (rođenu tokom 60-ih godina)?

"Sa jedne strane smo gubitnici svi (mislim prije svega na one koji su smatrali Jugu svojom domovinom), ali sa druge strane smo profiteri u smislu književnih tema kojih je u ovih dvadeset i nešto godina zaista puno. Toliko je neobrađenog materijala da se možemo smatrati bogatim.

Naravno, pitanje je da li ćemo i kako znati suočiti se i pisati o svemu tome. I da li nas na kraju krajeva to uopšte inspiriše. Vidim da smo generacija koja je preživjela velike istorijske i sociološke promjene i koja vjerovatno neće biti pošteđena ni drugih u bliskoj nam budućnosti. “Godine koje su pojeli skakaci.” Sa druge strane dovoljno je prelistati književne istorije da se vidi da je zaista mali broj pisaca bio pošteđen ovakvih problema i trauma.

Živite u Firenci, kolijevci humanizma i renesanse, gradu o kome je tako lijepo pisao u posljednje vrijeme njen gradonačelnik, Mateo Renci. Kakav uticaj na vas ima ovaj grad?

"Fascinacija ovom kulturom i gradom je sveprisutna kod mene. U ovoj knjizi ona nije vidljiva, koliko je to bila očigledna u mojoj posljednjoj zbirci pjesama. Ovaj grad je za čovjeka koji se interesuje za kulturu sveto mjesto, baš kao što je za vjernika crkva. Taj istorijski i kulturni period je fascinantan, intrigantan i inspirativan. Toliki broj neprocjenjivih umjetničkih djela na jednom mjestu nema nijedan grad i veliki je luksuz i sreća živjeti ovdje i moći sa vremena na vrijeme obići muzeje ili jednostavno prošetati ulicama centra. Mene trenutno više interesuje vizuelna umjetnost i arhitektura. Ozbiljnije bavljenje i proučavanje filozofije i književnosti tog perioda mi tek predstoji.

Naravno, čovjeku se nametnu razmišljanja i povlačenja paralela između tadašnjeg i našeg doba. Recimo između tadašnjih “tajkuna”, koji su bili mecene umjetnika i umjetnosti, koji su iza sebe ostavili vanserijske građevine, pa čak i njihovo znanje i interesovanja su ipak fascinantna, jer su oni podržavali izučavanje starogrčke i starorimske kulture, a to je sušta suprotnost današnjim milijarderima, njihovim interesovanjima i kulturi, čast izuzecima. Pored toga što ste pjesnik i prozni pisac bavite se i prevođenjem poezije sa njemačkog, mađarskog i italijanskog jezika. Kojim se kriterijumima rukovodite kod odabira knjiga za prevođenje?

"Za prevođenje imam malo vremena, u suštini, pa moram da budem izbirljiv i da slijedim samo svoj ukus i interesovanje. Osim toga ponekad sam rastrzan između dva gledišta na prevođenje. Sa jedne strane je tu Danilo Kiš koji u prevođenju poezije vidi korist za prevodioca jer mu pomaže, grubo rečeno, i u pisanju svojih tekstova tjerajući ga da bude disciplinovan i koncentrisan.

Sa druge strane gledište Milorada Pavića odbacuje korisnost prevođenja, ako je prevodilac pri tome i pisac. On govori o nepotrebnoj transfuziji koju pisac daje onom koga prevodi, dakle da ostaje bez potrebne mu energije za sopstvene tekstove. Ja sam skloniji onom prvom gledištu, uglavnom. Prevodim, prevodio sam pjesnike, koji su me zanimali i intrigirali. Kojima sam se divio. Prevođenje za mene predstavlja i mogućnost učenja od kolega, kao i doživljavanja “mentalnog orgazma”, ovdje posrednog naravno, kada se prevede neka odlična pjesma"

Proza mi se učinila kao spas

Vi ste prije svega pjesnik, a “Sabo je stao” je vaš prvi roman. Kakve slobode piscu nudi poezija, a kakve proza?

- Obje forme pružaju maksimalnu slobodu ako umijete da izađete na kraj sa njom, ako uživate da se izražavate u odabranoj formi bilo to poezija ili proza.

Poezija jeste zgušnjavanje izraza, vremena, osjećanja u odnosu na prozu koja može da ima laganiji tok zbivanja, u njoj se ima vremena.

Problem za pisca nastaje kada mu jedna od formi na koju je navikao postane tijesna, neadekvatna. Meni se proza učinila kao spas nakon što sam osjetio da više nisam zadovoljan svojom poezijom i uvidio da počinjem da se ponavljam. Možda sam upao u manirizam, mislio sam, pa se zato dosađujem, ali najpresudnija stvar je bila da u stihovima nijesam mogao da pišem o temi koja mi je ležala na srcu..

( Vujica Ognjenović )