Magični svijet neimara Sinana
Ako je u svom romanu iz 2010. “Četrdeset pravila ljubavi: Roman o Rumiju” opisala odnos čuvenog sufističkog mistika i pjesnika XIII vijeka i derviša Šemsa iz Tabriza, jedna od najpopularnijih turskih književnica Elif Šafak u novom djelu, objavljenom krajem prošle godine na engleskom i turskom jeziku, “The Architect's Apprentice” (Neimarov šegrt) govori kako Istanbul XVI vijeka cvjeta pod rukom najcjenjenijeg osmanskog arhitekte, neimara Sinana. Enigmatični Sinan je Merlin ove raskošne priče, primjer učenog čovjeka koji nikada ne prestaje da uči, umjetnika čija umjetnost, po njegovom mišljenju, nikada nije dovodena do savršenstva.
Njegovi mostovi dobijaju ratove, minareti njegovih džamija streme ka nebu i kada biva pozvan u carsku palatu u gluvo doba noći jer jedan član dinastije ubijen zarad drugog, on gradi grobnice dovoljno duboke da sahrani tijela ali i sve tajne.
Šafak oživljava drevnu Tursku sa uvježbanom lakoćom - radnja “Četrdeset pravila ljubavi: Roman o Rumiju” smještena je u srednjovjekovnu Konju, u “Istanbulskom kopiletu” razbija najveći tabu turske istorije - pokolj Jermena 1915. godine. Ovaj put umješno kombinuje istorijsku fikciju, urbanu politiku i mladalačku radoznalost u jednoj složenoj mapi Turske čiji je ključ zapraćenje i odgonetanje sama knjiga. Vladavina svakog sultana čiji je neimar bio savremenik ostavila je u nasljeđe brojne džamije, od Sulejmanije do Selimije, većina ih postoji i danas, koje su rezultat Sinanove vizije i truda. “The Architect's Apprentice”, čiji je pripovjedač njegov izmišljeni šegrt, u suštini je priča o majstoru i njegovom učeniku.
Književnica evocira Sinanove arhitektonske kreacije do detalja, sa mnogo ljubavi: vitke minarete, klesani mermer i uzvišene kupole. Istanbul je viđen očima svojih graditelja, a roman je spomenik njihovim djelima. Ispod površne jednostavnosti, “The Architect's Apprentice” istražuje pitanja moći i netrpeljivosti, kreativnosti i slobode , ali njegova glavna tema je ljubav. Ljubav prema učenju i učenje o ljubavi su neraskidivo povezani , i šegrt, koji je u potrazi za centrom univerzuma, dolazi do spoznaje da to mjesto “nije ni na Istoku ni na Zapadu, već tamo gdje se čovjek predaje ljubavi”.
Izazov je čitati ovaj roman samo kao ljubavno pismo Istanbulu i njegovoj otomanskoj prošlosti, ili čak kao odbranu grada koji je Šafak napustila prije pet godina kada se preselila u London. Roman dočarava slavu i surovost sultanata na vrhuncu, pod Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim nasljednicima. Ali ga doživjeti jednostavno kao glorifikaciju grada u kojem je spisateljica provela najveći dio života bila bi greška. “Ova knjiga je veoma kritički intonirana”, kaže Šafak o svojoj knjizi.
“Glavni istorijski narativ u Turskoj ne govori o ljudima i rijetki pojedinci koji se pominju su sultani. Kako su se obični muškarci i žene osjećali kroz vjekove, kada je Turska prolazila kroz brojne promjene? Ja sam zainteresovana za seksualne i etničke manjine, za ćutanja. Životinje, naravno, nikada ne spominjemo, i žene se veoma rijetko pominju. Uvijek želim da oživim priče i teme koje su zaboravljene ili gurnute u stranu”, navodi spisateljica.
Na naš jezik do sada su prevedeni romani “Istanbulsko kopile”, “Vašljiva palata” i “Četrdeset pravila ljubavi: Roman o Rumiju”.
Uputstva za zanimljivo putovanje
Romani Elif Šafak, najtiražnije turske književnica, podsjećaju na mape sa detaljnim uputstvima koja omogućavaju čitaocima zanimljivo i sigurno putovanje. Zato ne iznenađuje što njena najnovija knjiga govori o neprekidnoj izgradnji drevnog grada - Istanbula.
Otomanska prijestonica živi pred očima čitaoca, opisana nimalo površno, već sa svim svojim različitostima multietničkim i multikulturnim: džamijama, crkvama, sinagogama rame uz rame; Jevrejima, Jermenima, Grcima i Levantincima i mnogim drugim narodima koji zadržavaju svoje tradicije i dostojanstvo. Šafak se bavi otpadnicima koji žive na marginama društva, u sirotinjskim naseljima koja se, s vremena na vrijeme, ruše da bi se napravilo mjesto za javne zgrade.
( Nina Vujačić )