Ko prvi Mila ljubi

Pisati o Milu znači - šta? Svi koji ga kunu i blagosiljaju na istom su zadatku oneobičavanja, ili po ruski ostranenia, tako da Milo pod salvama pažnje postaje superheroj, pozitivac, negativac, koga briga, važno je da smo stvorili monstruma urnisanog od značenja, semantičkog monstruma koji znači sve i ne znači ništa.

Da stvar bude crnja, čovjek vodi neki vampirski lifestyle, nećeš ga sresti na ulici, u marketu, nikad ga nisi vidio da plaća, čita knjigu, etc. Milo je odlučio da komanduje iz bunkera, kao da je nekom dužan. Milo je strašilo koje ima funkciju da pokaže da sistem postoji. Zato je dobro da mu ukinemo ljudske osobine i na tome svi radimo prilježno - od njegovog PR savjetnika do pripitog malterdžije koji ga psuje u predahu između dva grundovanja. Milo je voljom nacije postao politički totem. Seksualna igračka protivnicima koje uzbuđuje fijuk biča. Hologram koji se narodu povremeno ukaže na košarkaškim utakmicama. Ako je ovo komplikovano, da uprostim - Milo je kalup oko kojeg smo pleli mrežu političkih kompromisa i tako je postao sve što smo dopustili da postane.

Nakon istorijske 2006, nastupila je istorijska godina 2007. Premijer od tada zvanično ne živi od plate. Kad se prvi put zapisao kod jedne banke iz Londona, položili smo ispit zrelosti, pustili čovjeka da ozvaniči. Bilo je kao na vjenčanju u američkim filmovima - ako neko ima nešto protiv neka kaže sad, ili neka ćuti zauvijek. Kriza & Siriza još nisu bili u modi, sve je prošlo uz razumnu mjeru negodovanja. Kosovo je, ipak, bilo važnije. Milo je dobio amin da vlada volonterski, dakle ne za platu, dakle - beskonačno. Ako je legitimitet nevidljivi duh države, kako reče Guljelmo Ferero, onda je pljačka legitimna cijena rađanja države; ili što reče kolega Kalamperović, ko radi s medom, prste liže.

Milovo bogatstvo nije pitanje morala dok ne postane pitanje prava. Biće da je siromah radio u skladu sa sistemom koji mu je dopušteno da izgradi. Puštali smo ga jer smo se ugrađivali, ili smo se bojali, ili nas nije bilo briga. Nemoguće je proglasiti lopova dok se ne demontira sistem - a sistem se neće mijenjati bez političke pogodbe. I Nirnberški proces je bio politička pogodba. Nakon izbora i nakon revolucija, uvijek se trguje - tako da će neko morati da trguje sa onim što ostane iza Mila.

Postoje dvije grupe čiji se interesi presijecaju u toj tački. Obje grupe rentiraju vođin simbolički potencijal. U jednoj grupi je zabranjeno hvaliti premijera, u drugoj grupi on se mora obožavati. Svaka grupa ima čuvare dogme naoružane pljuvačkom. O Milu je zabranjeno da se misli. O Milu se mora imati jasan stav koji valja ponavljati bez oklijevanja i pred svjedocima. Milo je tabu o kojem svi pričaju, zato je nemoguće napasti ga i odbraniti ga. Milo je postao diskurzivna klopka jer je o njemu već sve rečeno uzalud. Niko nikome ne vjeruje kada je u pitanju Milo. Samo naivnog možeš potpuno ubijediti da si za Mila, ili da si protiv Mila.

Toliko je rabljen u kolektivnom nesvjesnom da se primakao zoni jezičkog idioma - onom mjestu gdje stanuju psovke i zakletve. Britvu ti poljubim, zar nije naša dužnost da oslobodimo vođu iz kontekstualne tamnice, zar ne možemo malo slobodnije da zamislimo mogućnost njegovog postojanja - i da se malo sprdamo.

Ne mora da bude genijalno, dovoljno je zamisliti Mila na biciklu; ili sa naočarima za vid. Zato služi literatura, Mila vam lažljivog - tako se brani premijer da ne postane dosadni diktator balkanskog profila kojeg crtaju po stijenama. Možda će glasači kad ga vide na dva točka shvatiti da je od krvi i mesa. Samo fikcija može da načne ovu gnjilu političku realnost u kojoj vlast ne može samostalno da padne nego čeka opoziciju.

Danas je Milov 53. rođendan. Na današnji dan prije 24 godine skinuo je pleteni džemper i postao premijer. Pitam se kako više sam sebi nije dosadan. Kako se ne pojede od muke što je na čelu tako providne laži. Ne znam. U stvari znam, Milu ne dosadi da bude na čelu providne laži iz prostog razloga što mu upravo to prija - uzbuđuje ga u jednoj bezobraznoj ravni. To jedino može biti motiv da produžava ovu agoniju, da to radi sebi i drugima, umjesto da se pokupi u velikom stilu, neđe daleko, na Markiška ostrva, što bi bilo divno rješenje.

Dragi Milo, budi premijer sa neke offshore destinacije, do kraja života ako treba, vladaj putem pisma, ali dozvoli da te se uželimo. Govorim u ime gnijevnog omladinca s čijom si se baba-tetkom muvao na sastancima SK. Idi, troši, krajnje je vrijeme da počneš da ih trošiš, proste ti bile. Kao i svi superjunaci i ti imaš slabu tačku - postaješ dosadan. Ne postoji dramaturško opravdanje da više gledamo kako se mrštiš. Na tebe se lože samo budale, a to ti nije bio cilj. Peglani potiljak nije u modi, mijenjaj frizuru, kupi havajku i skini sat u dobrotvorne svrhe. Uplati sebi odmor i časove skuba ronjenja. Slavi rođus svakog dana, sve si nas zajebao, molim lijepo - ali moraćeš jednom bez nas.

( Brano Mandić )