Bez pravde i obeštećenja za golootočke žrtve

Brojna obećanja nadležnih, usvojena deklaracija iz 1992. godine, kao i Rezolucija Savjeta Evrope o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006, u Crnoj Gori su samo slovo na papiru jer u praksi još ništa nije urađeno da se golootočke žrtve i njihove porodice rehabilituju i obeštete za pretrpljene patnje i višegodišnja zlostavljanja.

Nekadašnji predsjednik Udruženja Branislav Ljumović, koji je na Golom otoku proveo pet godina, smatra da za to jednostavno ne postoji volja i ističe da na brojna obraćanja najvećim instancama u državi, nijesu dobijali odgovore.

„U Crnoj Gori nema i ne smije biti stigmatizovanih. Niti smije biti onih koji se tako osjećaju u društvenom ambijentu, niti za takav osjećaj u današnjoj, modernoj, demokratskoj i evropskoj Crnoj Gori ima realnog osnova. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti i da razlike prestanu biti uzrok političkih dioba, a postanu izvor socijalne kreativnosti“, tako je, kaže Ljumović, govorio 2012. tadašnji potpredsjednik za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku i ministar pravde i ljudskih prava Crne Gore, a sadašnji premijer Duško Marković.

On je tako, kaže Ljumović, odgovorio na pitanje šta su Vlada Crne Gore i Ministarstvo pravde i ljudskih prava uradili na realizaciji prije pet godina datog obećanja da će se na adekvatan način odnijeti prema inicijativi Udruženja „Goli otok“ za Crnu Goru, za donošenje Zakona o poništavanju presuda, rješenja, akata i ostalih organa izrečenih licima osumnjičenim za podršku Rezoluciji informbiroa od 28. juna 1948. godine.

Marković je tada obećao da će Ministarstvo pravde i ljudskih prava staviti u vrh svoje agende izradu analize inicijative Udruženja „Goli otok”, koja će biti dostavljena Vladi na usvajanje, sa predlogom zaključaka.

„Međutim, nadležne institucije i dan danas ništa nijesu uradile povodom toga“, naglašava Ljumović.

On je istakao da su se obraćali nekoliko puta predsjednicima Crne Gore Filipu Vujanoviću i Milu Đukanoviću.

„Nekadašnji ministar pravde Miraš Radović lično mi je obećao da će se pozabaviti time i da će me obavijestiti, ali ništa ni od toga. Jedini koji nas je ispoštovao i uradio sve što je do njega, odnosno čak i preko toga, jeste nekadašnji zaštitnik ljudskih prava Šefko Crnovršanin“, kazao je Ljumović.

Iz Vlade Crne Gore „Vijestima“ nijesu odgovorili zašto nije ništa urađeno u vezi sa ovim pitanjem.

Koordinator programa za ljudska prava u Nevladinoj organizaciji „Građanska alijansa“, Milan Radović kazao je da je Crna Gora jedna od posljednih zemalja regiona koja nije obeštetila žrtve sa Golog otoka. „Veoma je bitno da se nađe način i da obeštete i rehabilituju žrtve. Crna Gora je pokrenula ovu priču još 1992. godine Deklaracijom koju je tada donijela, a 2006. godine je usvojila Rezoluciju Savjeta Evrope o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Međutim, u praksi ništa nijesmo uradili na priznanju patnji i kršenja osnovnih ljudskih prava ljudi nevino utamničenih u ovom ozloglašenom logoru za političke neistomišljenike“, smatra Radović. On je istakao da je javnost u Crnoj Gori o Golom otoku slabo informisana, niti se informacije o zločinima iz ovog perioda mogu pronađi u obrazovnim planovima.

„Crna Gora bi trebalo da pokrene istraživanja i raspravu o ovim zločinima, ali i da pronađe način i riješi pitanje moralne i materijalne rehabilitacije žrtava Golog otoka. Sa druge strane, porodice žrtava, takođe, još uvijek čekaju razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. U slučaju da dođe do tužbi i Crna Gora izgubi, to bi dovelo do značajnih troškova imajući u vidu da su visok procenat golootočkih žrtava bili Crnogorci“, navodi Radović.

Kako navodi Ljumović, prema podacima koje je prikupio, iz Crne Gore je na Golom otoku bilo 3.390 osoba, od čega je 136 bilo žena.

„Iz Crne Gore na Golom otoku umrlo je njih 69. Danas u Crnoj Gori ima dvadesetak građana koji su preživjeli torturu u tom logoru”, kazao je Ljumović.

Naknade za žrtve sa Golog otoka, naveo je, isplaćuju se u Hrvatskoj, Sloveniji, a to pitanje su regulisali i u Srbiji.

Prema zvaničnim podacima nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove SFRJ iz junu 1963. godine navodi se cifra od 16.101 zatvorenika na Golom otoku, od čega 15.173 muškaraca i 928 žena.

Prema nekim procjenama, kroz zloglasni logor, prošlo je preko 50.000 građana bivše SFRJ.

Tokom izdržavanja kazne stradalo je njih 413, najviše zatvorenika je bilo iz Srbije, 44 odsto, a na drugom mjestu su Crnogorci sa 21,5 odsto.

U poređenju sa brojem stanovnika, Crnogoraca je bilo najviše.

Tražili da priča da je Trst naš, pa da porekne

Ljumović je kazao da je na Golom otoku bio od 1956. do 1961. godine. “Poslat sam da odem u Beograd na školovanje, pred kraj rata, a od tamo sam u Rusiji, gdje sam završio školovanje za inženjeriju. Nakon toga sam završio u Karlovcu, gdje sam predavao vojnicima. Za vrijeme krize u Trstu, dobili smo zadatak da objasnimo zašto je to naše. Uradio sam, ali nakon povlačenja iz Trsta, tražili su da to obrazložimo. Kazao sam da neću, da nemam ništa protiv da neko kaže da je to što sam ja rekao netačno, ali da ja neću da govorim sada suprotno od toga”, istakao je Ljumović.

Dobio je ukor pred isključenje iz partije, a uzeli su “ga na zub definitivno kada se povela polemika o Đilasu”.

“Prvo su veličali Đilasa mnogi, ali kada se stav partije promijenio, ti isti su ga blatili. Mene su pitali šta mislim, kada sam kazao da treba sačekati vrijeme, isključen sam iz partije”.

On naglašava da mu je podmetnuto i da je veličao četnike. “Na suđenju sam rekao da je tačno da sam govorio da je među četnicima bilo čestitih ljudi, kao što je u partizanima bilo fukara. To sam tada govorio, a tvrdim i sada”.

Kaže da su presude za Goli otok iznosile od jedne do dvadeset godina. Goli otok je od 1956. godine postao strogo čuvani objekat, a prestao je biti zatvor 1988.

“Te 1956. su objavili da je logor zatvoren, jer je pušten veliki broj pritvorenika. To je bila laž”, tvrdi Ljumović.

On je istakao da su uslovi na Golom otoku bili surovi, a medicinska njega loša.

U partizane pobjegao sa Radovča, na Sutjesci se našao sa ocem

Devedesetogodišnji Ljumović učestvovao je u čuvenoj bici na Sutjesci 1943, iste godine se kao maloljetan pridružio partizanima, na čijoj strani se borio i njegov otac, sa kojim se nakon dužeg vremena sreo upravo na poprištu surove borbe u Bosni.

On je kazao da je sudbina namjestila da u partizane pobjegne sa Radovča, kada su četnici došli ispred porodične kuće.

“Bio sam bos ispred kuće, jer smo imali samo jedne opanke, to je vrijeme nemaštine. Kako je sestra ranije ustala, zapalo je nju da obuje opanke i da ode da čuva stoku. Pitali su me gdje je kuća toga majora, pokazao sam im prstom iznad kuće na jednom uzvišenju. Tražili su da ih povedem tamo, ali sam im rekao da moram da se obujem, jer sam bos. Ušao sam u kuću i sa druge strane iskočio kroz prozor i pobjegao”.

Ljumović kaže da je to učinio jer se bojao šta će biti kada odvede četnike, gdje je trebalo, a da su nakon što se nije pojavljivao, otišli sami do te kuće.

„Bitka na Sutjesci je bila surova, progonili su nas, kretali smo se uglavnom noću, jer po danu je avijacija i artiljerija nas neprestano bombardovala. Jednog dana smo naišli na leš konja, ko god je imao nož ili nešto oštro, krenuo je da kida meso. Nijesam imao nož, kao i još jedan partizan, pa smo iz utrobe džigericu uzeli. Dan danas se sjećam toga ukusa“, istakao je Ljumović.

Sa ocem Ilijom se sreo na Sutjesci, ali kako kaže opet su se razdvojili, odnosno kada su prelazili rijeku držeći se jedni za druge, udar vode ih je opet razdvojio.

„Otac se tri puta vraćao da prelazi rijeku, ne bili me pronašao“.

Ljumoviće je dobitnik i ordena za hrabrost za „časno vršenje dužnosti prema domovini i revoluciji u velikoj bici na Sutjesci“, piše u obrazloženju, koje je potpisao Tito.

( Borko Ždero )