Djelo koje više inspiriše nego što zadovoljava

Dvije povratne Titograd – Podgorica (Aleksandar Radović, 2014)

Prije nego što su Paris i Pipa superiorno, hrabro i duhovito počele da ukazuju na palanačku urbanost Podgorice, postojala je ekipa iz TV serije "Zabjelo republika". Njihovi skečevi su slavljenjem autentičnog duha predgrađa ujedno razotkrivali i zabavnu (odnosno tragičnu) ispraznost čitavog društva. Jedan od talentovanijih članova ekipe bio je Aleksandar Saša Radović koji je medijsko djelovanje kasnije nastavio kao novinar, voditelj, ali i autor niza dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Ove godine u bioskopima se pojavila njegova dugoočekivana komedija "Dvije povratne Titograd - Podgorica" koja duhom pokušava da nadoknadi vidljivo ograničenje budžeta.

Zoko (Božidar Zuber) upoznaje Gogu (Julija Milačić) koja mu ubrzo postaje djevojka. Njegov otac Veso (Mladen Nelević) pokušava da ga natjera da se oženi, ali Zoko prvo želi da završi fakultet. Paralelno sa ovom pričom, pratimo i storiju o mladiću Vanji (Aleksandar Radulović) koji je nadimak pedofiličar zaradio time što voli tinejdžerke, kao i Goranu (Miodrag Miga Manerik) koji je promijenio pol.

Kada bi se u prikazima ocjenjivala ljubav prema projektu i uloženi trud, ovo bi neosporno bio film godine. Zbog toga, prije nego što se podvrgne bilo kakvoj analizi, "Dvije povratne" zaslužuju preporuku. Entuzijazam ekipe, na čelu sa Radovićem koji se pojavljuje kao glumac i toncem Sašom Brajovićem, je jasno vidljiv u svakoj sceni. Međutim, kada se na djelo primjene kriterijumi koji važe za bioskopska ostvarenja, tu već ima više prostora za zamjerke, ali i pohvale.

Film je osmišljen kao niz skečeva. Njihova povezanost nije dovoljno jaka da bi djelu dala čvrstu dramsku strukturu, zbog čega se sve oslanja na nadahnutost trenutka. Te nadahnutosti, kao što je i očekivano, ne nedostaje, ali je prosto nema dovoljno da bi nosila cjelovečernji film. Priče teku paralelno i iako se sreću u pojedinim dramskim rukavcima, to djeluje više kao težnja autora da ih na silu objedini, nego što proističe iz onoga što gledamo.

Za Radovića, kao i za generaciju mlađih crnogorskih autora, Titograd ima ulogu Markesovog Makonda, odnosno mitskog prostora u kome se odigravaju bajke. Ova nostalgična posveta je iskrena i dirljiva, ali onima koji nisu iz Podgorice (odnosno Titograda) ona neće značiti mnogo. Naime, Titograd nikada ne uspije da se izdigne u simbol prošlog vremena, već referencira unutrašnji prostor autorovih uspomena. Dobro je što su za Radovića te uspomene primarno vezane za ljude, a ne prostor. Ipak, onima koji ne znaju da prepoznaju "Boćare" ili ulaz u KIC, to neće imati emotivnu jačinu kao ekipi iz filma.

Što se tiče posveta, jedna se tiče Slobodana Šijana, dok su ostale vezane za Kventina Tarantina ("Ubiti Bila", "Prirodno nadarene ubice") i Roberta Rodrigeza ("Desperado"). Prvih nekoliko funkcionišu na nivou dosjetke, dok posljednja osmišljava naslov. Kraj, koji referencira na "Desperado", se može tumačiti na više načina. Time što gledamo eksploziju koja u vazduh diže "Kombinat aluminijuma Podgorica" gledaocima se poručuje da je jedini način da se vratimo u bolju prošlost, odnosno budućnost, svođenje računa na nulu. Radović očigledno ne vjeruje u transformaciju koliko u pročišćenje, čime se uz duhovitost jasno iskazuje i društvena poruka.

Daleko najveći kvalitet je što se konačno prikazuju problemi koji djeluju lokalno, a ne kao da su preuzeti iz drugih kinematografija. Likovi iz filma primjećuju kako nemaju novac zato što ne rade za "Morsko dobro", gdje svakako ne mogu upasti bez veze. Žena koja dolazi da se žali na pokvaren proizvod prijeti rodbinom koja radi u finansijskoj inspekciji.Tako glavni junaci konačno dijele prostor u kome svi živimo, jer film socijalne teme ne svodi na visoko stilizovane propasti preuzete iz Holivuda, već na neromantičnu tranziciju koja ima status elementarne nepogode.

Uostalom, Zokova biografija je toliko svakodnevna da se djelo može posmatrati kao dokumentarac. Momak, koji kupuje ispite i preko podmićivanja profesora završava fakultet, radi u fabrici koju privatizuju državni lopovi. Nakon što radnici pokušaju da se izbore za svoja prava, pri čemu treba primjetiti da ni sami ne znaju šta žele, Zoko dobija otkaz. Ubrzo, preko veze, počinje da radi za državu, gdje ne važe pravila kao kod privatnika. Prvo se zaposli u policiji, gdje kao saobraćajac uzima mito. Vremenom napreduje, pri čemu je uspjeh u životu simbolično predstavljen džipom. Najvažnije je primjetiti da Zoko nije talentovan, pa čak ni pokvaren - time što je dopadljivo jedan od nas, on je izvan svake kritike.

Iako Radović socijalnu oštricu tupi nizom efektnih minijatura, osnovna priča pruža dovoljno potencijala za sveobuhvatnu analizu propasti, koja se ovdje prikazuje bez osude. Problem nastupa kada se takav Zoko na kraju pretvori u revolucionara, što ne proističe iz dotadašnjeg razvoja njegovog lika. U filmu, baš kao ni u stvarnosti, ne postoji neko ko bi revoltiran nepravdom hitnuo kamen na institucije sistema, a kamoli digao KAP u vazduh. To još manje važi za protagonistu koji je uspio da se ukalupi i time nema ni osnovnu motivaciju da uništi sistem koji mu je dao džip koji vozi. Jedini lik koji pokazuje potencijal za bunt je sam režiser koji uprkos talentu ne može da dobije pare na namještanom konkursu, a uz to igra i ulogu demonstranta u fabričkom krugu. Svi ostali iz nepravde koja im je nanešena ne crpe bijes protiv sistema, koliko pouku kako da uspiju u istom. Zbog toga bi bilo logičnije da karta iz filma nije povratna, već da je u jednom pravcu.

Dok priča o Zoku i Gogi neosporno ima temu, to ne važi za ostale. Recimo, dio o Vanji počinje sjajnom minijaturom o robijašima koji kucaju po tastaturi. Ovo lako može da asocira na institucionalni apsurd Terija Gilijema koji nije daleko od Radovićevog smisla za humor. Taman kada se gledalac ponada da će gledati razobličenje repetitivnog i besmislenog rada u firmama, Vanja se probudi i sve postaje još jedna storija o romantičnom titogradskom gubitniku. Naš junak odbija da odraste, zbog čega je opsjednut tinejdžerkama koje odgovaraju njegovom mentalnom uzrastu. Inspirisan filmovima, snove miješa sa fikcijom, što je svakako bolje kada se ispriča, nego kada se odgleda. Naravno, to ne znači da nema urnebesnih momenata, pri čemu je jedan od boljih epizoda u kojoj drugovi jedni drugima šalju piće, a u stvari se potajno preziru. Problem je što da bi se ta duhovita epizoda umetnula u film, nije bila neophodna čitava priča. Slično važi i za dio o promjeni pola koji bi, uz pristojnu montažu, bio odličan petominutni skeč, dok ovako liči na vic koji ima odličan kraj, ali traje predugo pa prije dosadi nego što se završi.

Ako se uzmu u obzir izjave Radovića u kakvim materijalnim uslovima je snimao film, on tehnički izgleda besprekorno. Takođe, zalaganje glumačke ekipe je jasno vidljivo, pri čemu treba primjetiti da su glumci povremeno previše uživali na snimanju, što odaje utisak amaterizma. Neobično je što tamo, gdje su naturščici, amaterizma gotovo da nema. Scena suđenja u kojoj sjajno glumi Sejdo Alijaj je jedna od najduhovitijih i zaista je šteta što mu se nije dalo više prostora, naročito kada se uzme u obzir suvišnost pojedinih djelova.

I pored navedenog, „Dvije povratne karte Titograd - Podgorica“ ne dostiže zvjezdane visine s pravom kultnog zagoričkog „Loma“. Naime, dok se taj film može okarakterisati kao savršena oluja (odnosno tornado) autentičnosti, ovdje je proračunosti previše da bi djelo moglo da prođe kao usputni treš, a premalo da bi pretendovalo na ozbiljnost. Drugačije rečeno, „Lom“ je bio genijalan sa lakoćom, dok je ovdje trud očigledan. To nikako ne mijenja činjenicu da je Aleksandrov rad vjerovatno najznačajniji crnogorski film u posljednjih nekoliko godina. Razlog je taj što za domaću kinematografiju on lako može imati isti uticaj koji je prvi album benda Velvet Andergraund imao na rok muziku. Urbana legenda kaže da je taj album bio prodat u skromnom tiražu od 30.000 primjeraka, ali da je svako ko je kupio album osnovao bend. Kao djelo koje više inspiriše, nego što zadovoljava, Radovićev film na gledaoca lako može imati isti uticaj. Da li će tako biti ili ne, treba provjeriti gledanjem u bioskopu.

Ocjena: 5/10

( Radenko Savić )