Ne nametati predrasude generacijama

Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova

MONITOR: Sud u Hagu odbio je tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za genocid. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?

PUSIĆ: Reakcije su različite. Dobar dio političara javno izražava nezadovoljstvo, sve drugo bi moglo biti protumačeno kao manjak domoljublja, iako su takvu presudu očekivali. Takvu presudu su očekivale i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava poput moje (Građanski odbor za ljudska prava) i od početka zastupale mišljenje da bi velika sredstva potrošena na uzajamne tužbe bilo mnogo svrsishodnije i pravednije upotrijebiti za obeštećenje brojnih civilnih žrtava rata. Za ljude čiji najbliži rođaci su odvedeni i strijeljani u Vukovaru samo zato jer su branili svoj dom ili naprosto, kao u Škabrnji, samo zato jer su se nesrećom našli na milost i nemilost tipova podivljalih od mržnje, straha i rata, to su bili najstrašniji zločini, njima ni jedna kvalifikacija tih zločina nije preteška i da ti zločini nisu proglašeni genocidom smatraju nepravdom. Radikalnim političarima i dijelu veteranskih udruga netko za takvu presudu mora biti kriv i indikativno je za današnje stanje u Hrvatskoj da oštrica kritike nije usmjerena prema Međunarodnom sudu pravde nego prema onima na domaćoj političkoj sceni koji se zalažu da se rat i u ljudskim glavama završi, da se od njega ne pravi mit i da se ne treba buduće generacije činiti žrtvom svojih mržnji i frustracija.Tako Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e i saborski zastupnik, tvrdi da su za neuspjeh tužbe krivi oni koji su izrazili sumnju da će tužba uspjeti.

MONITOR: Šta Vi mislite da li je odluka MSP-a pravedna?

PUSIĆ: Prema definiciji genocida, koje se sud morao držati i koje se držao, masovni zločini počinjeni i po etničkoj osnovi nisu genocid ako ne postoji unaprijed skovani plan da se određena etnička skupina uništi. Može se raspravljati o toj definiciji genocida; po njoj su Huti počinili genocid u Ruandi ubivši u sto dana preko osamsto hiljada ljudi, neselektivno, samo ako su bili pripadnici naroda Tutsi, dok u Mao Ce-tungovoj Kini, gdje je poslije rata stradalo na desetke milijuna ljudi, nije bio genocid kao ni u Kambodži gdje su Crveni Kmeri pobili četvrtinu stanovništva te zemlje. Masovni zločini nisu ništa manje brutalni, grozni i za svaku osudu ako i ne zadovoljavaju definiciju genocida. Što se tiče pravednosti, naglasak bi trebao biti na tome da su počinjeni zločini „za svaku osudu“. Prije nego kritiziraju nepravednost svijeta, i hrvatska i srpska strana trebale bi se zapitati o pravednosti vlastitog pravosuđa da se zločini, posebno oni koje je počinila „njihova“ strana, priznaju, procesuiraju i kazne, a žrtvama prizna patnja i pruži obeštećenje koliko je to danas, dvadeset i više godina poslije, moguće. To nije lako; kad već govorim za Monitor mogu spomenuti da sam bio kao promatrač na suđenju crnogorskim državljanima odgovornim za mučenje zarobljenika u Morinju, dio crnogorske javnosti pokazao je zabrinutost za nepravdu koja se tim suđenjem čini „našim herojima“, ali ne i za stradanja zarobljenika za koja su ti „heroji“ optuženi.

Za nepristrana suđenja treba profesionalnog poštenja i, nažalost, u našim državama hrabrosti, ali su takva suđenja važna i za ozdravljenje pravosuđa i za zdravlje države. U protivnom i država i društvo postaju taoci onih čija moć dolazi iz širenja straha i netrpeljivosti i koji će takve osjećaje stalno poticati. Ja govorim o situaciji koja me brine u vlastitoj zemlji, ali mislim da ti problemi nisu samo hrvatska specifičnost.

MONITOR: Kako će se ovakva odluka reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, koji su opet poremećeni nakon izjava predsjednice Hrvatske?

PUSIĆ: Vjerojatno mislite na izjavu gospođe Grabar Kitarović da su za nju Srbi koji žive u Hrvatskoj Hrvati, iako to nije jedina izjava koja zabrinjava. Ako tu izjavu tumačimo najbenevolentnije ona pokazuje zabrinjavajuće neznanje, posebno kad dolazi od strane Predsjednice države. Slično zabrinjavajuće izjave čule su se od srpskog predsjednika Nikolića na početku njegovog mandata. Možemo se samo nadati da će real politika držati takve političare unutar civiliziranih granica koje su u današnjoj Europi, posebno za manje zemlje, ipak nametnute i da neće napraviti previše štete.

U tom smislu ni ova odluka MSP-a neće bitno utjecati na odnose između Hrvatske i Srbije. Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova.

Opširnije u novom broju Monitora….

( Veseljko Koprivica (Monitor) )