Šoban: Bavljenje filmom ne znači samo snimati

Kinoklub Zagreb, najstariji klub filmskih amatera u jugoistočnoj Evropi, prethodne godine je proslavio 90 godina postojanja. Aktuelni predsjednik jedinstvenog udruženja, Tomislav Šoban, kazao je “Vijestima” da se nada kako će takvih klubova ili udruženja u budućnosti biti više, kako na području Hrvatske, tako i u regionu.

Šoban je nedavno gostovao na jedinom crnogorskom festivalu kratkog alternativnog filma - AVI festu i, pored uloge žirija koja mu je dodijeljena, predstavio rad zagrebačkog Kinokluba.

Tom prilikom govorio je i za “Vijesti” i pohvalio aktivnost organizatora crnogorskog festivala, te izrazio želju i nadu da se u Crnoj Gori stvori platforma za djelovanje nekog udruženja sa sličnim ciljevima i idejama kao udruženje čiji je predsjednik.

Kinoklub Zagreb predstavlja produkcijsku kuću amaterskog filma i udruženje filmskih amatera, čiji je ideal besplatno bavljenje filmom i potpuna autorska sloboda, navodi se na njihovom zvaničnom veb sajtu. Tako članovi ovog udruženja imaju i besplatan pristup “filmskom znanju”, kao i alatima i materijalu koji je neophodan za snimanje filmova, ali i samo uživanje u kinematografiji, na bilo koji način, jer, poručuje Šoban, bavljenje filmom ne znači samo snimati.

• Šta zapravo predstavlja Kinoklub Zagreb, kako funkcioniše, na kom nivou, s kojim ciljem, da li biste mogli reći nešto uopšteno kako bi se čitaoci upoznali s tim?

Kinoklub je udruženje za promociju amaterskog filma. Zapravo, rekao bih da je to platforma za bavljenje amaterskim filmom. Glavna ideologija Kinokluba Zagreb je da svakom građaninu omogući bavljenje filmom. Prvi korak je da se prođe početnička radionica koju nazivamo filmska škola. Ona traje dva i po mjeseca, a polaznicima predstavlja sve procese nastanka filma i uvodi ih u taj svijet. Kasnije svi ti polaznici mogu besplatno da koriste opremu Kinokluba i mogu nastaviti besplatno da pohađaju bilo koju od naprednih radionica koje Kinoklub nudi, a to je zapravo naša glavna ideologija.

Mi bismo, s jedne strane, voljeli da ovakvih kinoklubova ima više i da se umreže. To je jedan od razloga zbog kojih sam boravio u Crnoj Gori. Želio bih da, koliko je u mojoj moći, podstaknem neko slično udruženje i prenesem iskustvo koje nosim iz Kinokluba Zagreb. Ne mora se ta neka potencijalna platforma nazvati konkretno kinoklubom, ali je bitno da funkcioniše kao platforma za bavljenje amaterskim filmom.

Amaterski film, da pojednostavimo, predstavlja bavljenje filmom izvan finansijskog okvira - da li uložite svoja sredstva ili radite bukvalno za “free” ili “za dž” je druga priča, ali svrha je da se to ne radi zbog zarade. Druga stvar i prednost je ta što kinoklub ne sputava nikoga da izrazi sebe, dakle nema cenzora! S jedne strane Vam to omogućava tehnologija, jer sve možete snimiti mobilnim telefonom, dok su ranije i u kinoklubovima ipak selektovani filmovi, zbog filmske trake i njene potrošnje... Danas je idealno - nikog ne moramo ni selektovati, a kamoli cenzurisati. Nama u Kinoklubu je bitno da se ljudi bave filmom. Ima onih koji se osokole da samostalno rade na nekom djelu nakon što pređu radionice. Sloboda stvaralaštva u filmu je nužna i najbitnija, posebno kroz neke umjetničke momente. Neko ima izraženiji umjetnički senzibilitet u odnosu na nekoga drugog, međutim nama iz Kinokluba to neće značiti ukoliko ne znači toj osobi. Naravno, ko god pita za savjet, uvijek se nađe neko ko će dati svoje mišljenje. No, to nije vrhovno znanje koje se treba slušati i na članu kinokluba je hoće li ga poslušati. Nije cilj usmjeravanje ni postavljanje šablona, već da ljudi sami dođu do toga što žele.

• Da li, konkretno Kinoklub Zagreb, ima neku određenu ciljnu grupu?

Kinoklub Zagreb je usmjeren samo na odrasle. Ima tu i srednjoškolaca koji dođu jer vide Kinoklub Zagreb kao odskočnu dasku za profesionalno bavljenje filmom. Ja sam student pete godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na odsjeku filmske i TV režije, a bavim se i amaterskim filmom, mada, to je samo jedan segment bavljenja filmom.

Zanimljivo je da se na francuskom amaterizam, odnosno riječ “amater” koristi za osobu koja nešto radi iz ljubavi. To ne znači da ljudi koji se profesionalno bave filmom ne rade to iz ljubavi, već jednostavno je u amaterizmu to izraženije. Ipak, amaterizam se nikada ne bi trebao takmičiti s profesionalizmom. Mi smatramo da je amaterizam jedan od segmenata kinematografije i mora se razvijati uporedo s profesionalnim bavljenjem kinematografijom. Oba segmenta mogu puno naučiti jedan od drugoga.

• Kinoklub Zagreb je u 2018. proslavio 90 godina postojanja. Kako proslaviti tako značajan jubilej, šta najbolje opisuje usmjerenost Kinokluba i njegovu važnost?

Mi nemamo tačan datum osnivanja kluba tako da smo, zbog toga, postavili sebi za cilj da svaki mjesec obilježimo na neki način i tako smo sebi dali snažan ritam i tempo. Većina nas u Kinoklubu smo, prije svega, volonteri. Ja kao predsjednik sam takođe volonter. Ipak, imamo dobro razvijen sistem i zato što su neki članovi (tehnički tajnik, tajnica i PR) zaposleni na pola radnog vremena. Moglo bi se čak reći da smo mi profesionalno udruženje za amatersko bavljenje filmom. Kinoklub ima svojih sedam odsjeka koje pruža korisnicima: baština, kritika, produkcija, distribucija, radionice, projekcije - predavanja, međunarodna saradnja... Ovih sedam odsjeka je pokrenuto kako bi svako pronašao nešto za sebe. Bavljenje filmom ne znači samo snimanje.

• Klub postoji skoro već vijek unazad, kako se promijenio koncept od osnivanja pa do danas, prema Vašem mišljenju?

Meni je fascinantno to što se Kinoklub Zagreb kroz prethodnih 90 godina mijenjao na različite načine, od motiva osnivanja pa do tehnologije koja se koristi(la). Tada, te davne 1928. godine, sve vezano za film je bilo veoma skupo, a dobrostojeći sloj ljudi se bavio time, ili profesionalci koji su tu mogli i željeli nešto dodatno istraživati. Tu su se dešavale mnoge velike promjene na nivou jugoslovenske kinematografije, stvarali su se i novi pravci, a devedesetih godina se klub skoro i ugasio. Sva sreća je da su dvije osobe na svojim leđima iznijele Kinoklub kroz sva ta dešavanja, to su Alan Bahorić i Vedran Šamanović. Šamanović je dao neku okosnicu klubu i utemeljio ono što on danas jeste, a prethodni predsjednik Vedran Šuvar je “osvijestio” amaterizam. Ja nastavljam tradiciju. Volio bih da niknu neki novi kinoklubovi i da se svi oni umreže, ili makar pojedinci koji se bave amaterskim filmom, pa onda i da se, za početak Hrvatskoj a onda i u regiji, povežu ljubitelji amaterskog filma.

• Ima li takvih udruženja u državama bivše Jugoslavije?

U Hrvatskoj ima puno udruženja kao što je Kinoklub Zagreb, jedan od većih je Kinoklub Split, te bi takođe istakao Kinoklub Karlovac, Sisak, Mursa. Ima i ostalih udruženja koja se bave amaterskim filmom, kao na primjer Filmaktiv iz Rijeke, Blank iz Zagreba, SKIG iz Gunje i drugi. Svi smo mi različiti u nekim segmentima, u zavisnosti od sredine u kojoj funkcionišemo, ali primarno je da se nastavimo baviti amaterskim filmom. U želji za umrežavanjem uspostavljena je saradnja s Akademskim filmskim centrom u Beogradu (bivšim Kinoklubom Beograd), kao i s Kinoklubom Split u obliku gostovanja i radionica. Upoznat sam da u Vojvodini postoji Kinoklub Novi Sad i najnovije osnovan Kinoklub Zrenjanin. Takođe bih volio da ta mreža jača i raste.

• Kako funkcioniše produkcija i da li je i ranije postojao taj segment?

Postoji velika produkcija i veliki broj autora koji su prepoznali Kinoklub i čak mu se, nakon Akademije i vratili. Ja sam, na primjer, nekako uvijek između, jer sam još uvijek na akademiji, a mnogo ljudi, dok čeka profesionalne projekte, upravo u Kinoklubu istražuju, vježbaju, realizuju svoje ideje... Članovi ničim nijesu obavezani. Imamo u prosjeku 90 filmova godišnja, a desile su se i dvije godine kada je snimljeno i više od 110 filmova...

• Da li su ti filmovi uvijek reprezentativni ili ima različitih ostvarenja, kako na polju kvaliteta, tako i cilja filma?

Postoje i filmovi koji nijesu uspješni, ali predstavljaju veoma dobar pokušaj, dobro postavljaju pitanja ili interpretiraju neku temu... Bogatstvo kinematografije nije u pokazivanju najboljeg već je to mogućnost stvaralaštva i izražavanja. Neki se autori iznjedre kao bitni, a kinoklubovi omogućavaju da se takvi autori profilišu i postanu opcija, ali nikad konkurencija. Znate, postoje i “sportovi” u kojima se ljudi ne nadmeću. Nijesam protiv nadmetanja i postojanja žirija, ali smatram da filmaši ne bi trebali scenu u kojoj stvaraju doživljavati kao bojno polje. Iako bi i takmičenje i žiri trebalo da ih motiviše.

• Kakvi su planovi Kinokluba Zagreb za 2019. godinu?

Jedan od većih problema s kojim se suočavamo, a nadam se da ćemo ga u narednim godinama riješiti i prevazići je baština kinokluba - ona je raštrkana. Tražimo stare stvari kako bismo mogli što više toga da objedinimo.

To može biti od velike koristi za istraživanje hrvatske kinematografije, jugoslovenske kinematografije, eksperimentalnog filma, avangarde, a možda, nekada, i Kinokluba Zagreb. Pored toga, nastavljamo sa svim onim što i inače radimo. Možete posjetiti i našu internet stranicu kkz.hr, a ima nas i na društvenim mrežama.

Kinoklub mi je pružio širinu i kasnije mi dao kontekst

• Kako ste odlučili preći s likovne na dramsku akademiju, šta Vas je podstaklo na taj korak, i to nakon osam godina od diplome?

Sve je krenulo iz ljubavi prema likovnim umjetnostima, a na kraju likovne akademije me je počeo privlačiti film i određena grupacija filmskih stvaralaca kojima sam bio zaluđen. Dolazim iz radničke porodice i bio mi je izazov da saopštim roditeljima da ću studirati još jedan fakultet, jednako neprofitabilan, pa sam pričekao da vidim i uvjerim se da li je to samo faza. Neko vrijeme sam radio i kao grafički dizajner, ali sam shvatio da mi se to ne dopada i da ja želim dalje i više. Tako sam odlučio da tražim svoju priču. U jednom trenutku se probudilo ono nešto, ‘možda bih to mogao i ja’. U svemu tome sam pratio i radionice i tako otkrio Kinoklub. Kinoklub je za mene nešto posebno. Unutar njega sam stasao, pa tek onda upisao Akademiju. S jedne strane, lično meni je Kinoklub mnogo dao samim tim što sam se našao u istom kontekstu kao i neki drugi ljudi drugačijih zanimanja, a interesuje ih film... Ili neki potpuno drugi ljudi koje zanima neka treća sfera filma, pa čak i oni koji streme profesionalizmu... Tako mi je Kinoklub Zagreb pružio širinu i kasnije mi je dao jasniji kontekst.

• Snimili ste nekolika filma, kako su oni nasta(ja)li?

Eksperimentalna faza je sva vezana za Kinoklub, dok je sve recimo narativno vezano za fakultet. Filmovi ‘Kraj’, ‘Najmanji’, ‘Kako je Iva otišla 16. Rujna 2016.’ su nastali u Kinoklubu Zagreb. Kinoklub mi je omogućio da se okušam u eksperimentalnom segmentu kinematografije. Lično taj segment ne smatram bombardovanjem očnoga živca ili nečim negledljivim, već to eksperimentalno vidim kao potencijal unutar kojega istražujem ili u segmentu odnosa percepcije prostora, slike i zvuka. “Najmanji” je rađen s maketama, koji je uz razne znanstvene definicije zapravo protumačena bajka, a “Kraj” je, recimo, rađen u softveru koji nije namijenjen radu u filmu... Tako nastavljam raditi stvari koje me privlače, dok je na Akademiji dramske umjetnosti jasno postavljena priča - to je ipak narativna škola.

Klub ne postoji radi zarade

• Fali li entuzijazma među članovima, s obzirom na to da Kinoklub počiva na volonterizmu?

Bivši predsjednik je imao jasnu viziju. Sada je temelj za bavljenje amaterskim filmom postavljen i svi u klubu imaju jasne ciljeve kako da uspijemo da održimo Kinoklub tako da funkcioniše i da raste, ali nikako da zarađuje. Kinoklub Zagreb prijavljuje svoje programe na razne projekte i tako se finansira, te članovi koji su angažovani oko dužih projekata imaju honorar (kao na primjer za vođenje radionica). Kinoklub ne postoji zbog zarade, jer bi to bila kriva slika onoga što Kinoklub jeste.

• Kakva je i da li imate podršku lokalnih institucija vlasti?

Iako bi neki rekli da novca uvijek fali, ali zapravo smo veoma prepoznati i od Hrvatskog audiovizuelnog centra, s institucijama Opštine Zagreb i raznih zaklada koje finansiraju udruge. Uz jasnu misiju i viziju planiramo i dalje promovisati amatersko bavljenje filmom.

( Jelena Kontić )