Zašto ljudi vole da sebi kvare sreću

Da li Vam se nekad desilo, kao i nama, ostalim smrtnicima, da kada Vam konačno dobro krene u životu, dobijete dobar posao, zaljubite se i ostale lijepe stvari počnu da Vam se dešavaju, pomislite "Hmm, ovo je predobro da bi bilo istinito, i da bi se događalo baš meni, dakle očekujem svaki tren da nešto pođe do đavola"? I onda tako prolaze dani, a Vi živite u beskonačnom strahu od nekog oblika ispoljavanja Marfijevog zakona, dok ta velika sreća u kojoj biste trebali da uživate, nekako... prolazi kroz Vaše prste, i kao da je nikad nije ni bilo.

Zašto je to tako? Zašto su ljudi skloni da uništavaju sebi živote, prave probleme tamo gdje ih nema? Ako uzmemo u obzir da je osnovni cilj kome svi ljudi teže sreća, veoma je interesantna činjenica da je ljudima bitnije da izbjegavaju nesreću nego da traže sreću. I od trenutka kada nešto postane za nas previše riskantno- od neke minorne promjene do nove ljubavi- ljudski je da nam prvi impuls bude povlačenje, u sklopu naših odbrambenih mehanizama. Međutim, ovdje se treba zapitati da li nas odbrambeni mehanizmi štite i od toga da se konačno osjećamo ispunjeno, živo i srećno? Na kraju krajeva, mi ovdje kao da sami sebe potcjenjujemo, umanjujući naše snage da se nosimo sa svojim emocijama, jednom kada stvari zaguste. Ni to nije sve! Mi smo skloni da uništavamo sebi srećne trenutke prevelikim razmišljanjem! Kada preanaliziramo svoju sreću, mi razmišljamo umjesto da je osjećamo, i uživamo u njoj. Kada seciramo sreću na komadiće, razmišljamo da li je ovo stvarno sreća ili ja to samo umišljam, da li sam ja zaslužio ovakvu sreću i zašto baš sada u mom životu. Bivajući previše u mislima, distanciramo se od svojih osjećanja, što je super kada emocije bole i kada patimo, ali ne i onda kada bi trebalo da budemo srećni.

I tako mi brinemo... brinemo jer imamo osjećaj da moramo da brinemo. Šta ako nas ostavi cura, a mi nismo dovoljno brinuli, čitaj: mentalno sebe pripremili na takvu mogućnost? Šta ako dobijemo otkaz, šta ako zakasnimo na avion na tom putovanju za Lisabon koje planiramo pola godine? Šta ako...šta ako...hiljade i hiljade scenarija u glavi, a svako negativno. Javlja se strah, javi se anksioznost, i onda nema mjesta za onu sreću, zbog koje je na kraju krajeva sve i počelo. I šta onda pokušavamo da uradimo da se riješimo te brige? Kažemo mislima da stanu, naivno misleći da će tek tako same od sebe proći, međutim probajte sebi da kažete "Nemoj da misliš na rozog slona!"...i upravo ste ga zamislili zar ne? Ili pak izbjegavamo situacije koje nas brinu. Ili... ubjeđujemo sebe da je dobro brinuti i da treba brinuti, jer nikada nas ništa ne smije iznenadi, uljuljškavajući sebe tako u lažnu sigurnost, i nadu da imamo apsolutnu kontrolu nad svojim životom.

Ali kako se izvući iz te zamke? Treba prvo napasti iracionalno uvjerenje koje imaju svi ljudi koji brinu, a to je da se brinuti mora, ako je lijepo, a može da pođe po zlu. Ovo uvjerenje je toliko nerealistično i nelogično, a prije svega nekorisno za nas, jer nikad i nećemo moći biti srećni i spremni da uživamo u trenutku, ako nam je u glavi samo da nikad ne smijemo da se opustimo, jer uvijek može da se desi nešto što mi doživljavamo kao apsolutni smak svijeta. Treba preispitati i opovrgnuti i ostale iracionalne pretpostavke o korisnosti brige za nas, kao što je sujevjerje da ako ne pobrojiš sve stvari koje mogu da pođu loše, onda će se desiti upravo ta koje se nisi sjetio, i ostale ludosti kojima su ljudi spremni sebi da uništavaju život. Ono što je takođe bitno jeste povećati sopstvenu toleranciju na životnu neizvjesnost. Jer ma koliko teško bilo nama to da shvatimo, život, drugi ljudi, situacije, okolnosti ili bolje rečeno- ništa nije pod našom kontrolom (osim naših misli o tome svemu naravno, a onda i osjećanja koja imamo).

Budući da ništa nije pod našom kontrolom, sve je neizvjesno, u takvoj neizvjesnoj realnosti mi treba da naučimo da živimo na najbolji i najlakši mogući način za nas. Međutim, to nikad nećemo moći sve dok ne razvijemo toleranciju na to da će naš život nekad (hmm, skoro uvijek) teći onako kako mi nismo zamislili i isplanirali, i da je to u redu, jer mi umijemo da plivamo u tim mutnim vodama. Umjesto da tražimo od života da dobijemo sigurnost da ništa neće poći po zlu, tražeći u nedogled znake odobravanja i tješenja za umirenje na kratke staze, treba se okrenuti sebi. Dakle, pošto je stopostotnu sigurnost u svijet oko nas nemoguće doseći, treba težiti pronaći tu sigurnost u sebi samome. Biti sebi najveća uzdanica. Sjetite se kako ste prevazilazili teške trenutke u životu kada su Vam se desili. Kako ste tada bili na visini zadatka, i čak iznenadili sebe, a i bliske ljude svojom unutrašnjom snagom i stabilnošću ličnosti. Imajte u glavi uvijek te pozitivne Vaše osobine koje su isplivale baš u tim teškim trenucima. Jer imajući ovo u iskustvu, lakše će Vam biti da znate da možete da se izborite sa sličnim životnim poteškoćama koje će Vas možda opet negdje sačekati (a možda i neće hoho).

Međutim, ne kvarimo mi sebi sreću samo misleći da moramo da brinemo, već i da nikako ne smijemo da brinemo! I jedno i drugo su dva kraja kontinuuma, a kao i uvijek na sredini je realnost i ono što je za nas najbolje.

Sredina bi ovdje bila da mislimo da bi bilo lijepo da ne brinemo, ali da smo mi samo ljudska bića, a ljudski je i brinuti ponekad. Jer kad mislimo da ne smijemo da brinemo, onda izbjegavamo brigu pa smo skloni da se kažnjavamo kada brinemo i pokušavamo da je neutralizujemo misleći "a neće se to baš meni desiti" i onda opet idemo u drugu krajnost i uljuljkavamo sebe u neki savršeni univerzum koji i dalje nije realan. I tako uz pomoć izbjegavanja i neutralizovanja, dvije disfunkcionalne strategije koje koristimo kao self help, mi ustvari samo održavamo brigu!

I tako živeći život sa iracionalnim uvjerenjima da moramo da brinemo, da moramo da budemo u svakom trenutku svjesni da ovoj sreći nekad mora doći kraj, da se ne smijemo nikad opustiti jer opasnost uvijek vreba... propuštamo priliku da uživamo u trenutku. Da uživamo punim plućima, onako stvarno. Da kažemo sebi da nema veze što će se desiti sutra, sve dok je meni sada lijepo. Život u sadašnjosti, sada i ovdje, prezent, to treba uvijek da bude cilj. Ne okretanje prošlosti što nas baca u depresiju, i ne gledanje u budućnost što uzima naš mir. Jer stvarno i zaista, niko nam nikad neće moći oduzeti taj trenutak sreće koji smo imali. Osim ako ga naravno, ne oduzmemo sami sebi.

( Ana Milošević )