Pismo za istoriju

03-112/14-676. Kažu ne može se počinjat' rečenica brojem. Evo može! Ovo nije broj bankovnog računa Veska Barovića ili Svetozara Marovića 39, hot linea ili službe za šeganje drva u Ivanjici - ovo je broj pod kojim je zavedeno jedno motivaciono pismo (povodom oglasa za posao - savjetnik i za kulturu i medije “kod Bogdanovića”) u arhivi lokalne samouprave na Cetinju. Njegov potpisnik je Petar Glendža, istoričar i kolumnista ND Vijesti. Pismo je, kako kažu “očevici”, uzdrmalo cetinjsku Bastilju kao meteorski napad Rusiju, onomad; a prvi čovjek grada je čak (!) autora pozvao na razgovor. U ovom smjelom napisu, može se doživjeti čitava turobnost naše svakodnevice, koju većina prećutno odobrava.

Svojom prvom rečenicom “Poštovani, Javljam se na Vaš “namješteni'' javni konkurs o slobodnom radnom mjestu“, Glendža pravi revoluciju u pisanju motivacionih pisama i jednim udarcem razobličava četvrtvjekovnu praksu i politiku zapošljavanja aktuelne vlasti. Nakon obrazloženja što ga je to motivisalo za konkurs („propusti i greške (lokalne vlasti - B.B) koje Vam se u kontinuitetu dešavaju, već duži niz godina, a tiču se kulture u najširem smislu, nastalih kao posljedica Vašeg elementarnog neznanja i nestručnosti iz pomenute oblasti“), autor urezujući brazdu u esencijalitet osnovnog društvenog problema sadašnje zbilje, na relaciji: Porodica - Ponos - Posao, nastavlja: „Imam svega godinu i šest mjeseci radnog iskustva (ne svojom voljom, ne zbog toga što ne želim da radim, a čini mi se, ne i zbog toga što sam nesposoban za obavljanje različitih poslova), već isključivo zbog fašistički nastrojenog sistema zapošljavanja (podvukao autor). Osnovni princip takvog sistema je jedan zapošljeni, četiri glasa, čiji je autor Z. J., mason (tzv. afera “snimak”). Kako ne ispunjavam ovaj glavni uslov (živim sa majkom i maloljetnom sestrom - dakle svega dva glasa (računajući i moj), uz to, bez garancija da bi bili dodijeljeni političkoj grupaciji kojoj pripada gore pomenuti mason), nikako ne uspijevam riješiti pitanje mog zapošljenja.“

Subverzivno, bez straha od „autoriteta“ u duhu anarho-sindikalnih vođa sa kraja XIX vijeka, koji nijesu priznavali „građanske“ sudove i institucije kapitalističke oligarhije, Petar Glendža sa buktinjom ulazi u lavlju jazbinu i izaziva. Mada, naša lokalna vlast više liči na skupinu iznemoglih hijena, nego na lafove sa crnogorskog grba, ali to je neobjašnjivo svjetini koja na njih gleda kao na totem. Demistifikovanje kulta DPS-ovca nalazi se u dijelu pisma u kojem potpisnik iznosi svoju profesionalnu biografiju: „Pokušavajući da se pridržavam osnovnih naučnih principa i metodologije, bez falsifikovanja i plagiranja, bavio sam se naučno-istraživačkim i publicističkim radom. Uglavnom posmatrajući kulturno-istorijski razvoj Cetinja (što će biti tema i mog magistarskog rada), kao autor se potpisujem ispod šest naučno-istraživačkih radova, kao i jedanaest novinskih tekstova“. Tako je prvi čitalac pisma, imao očiglednu priliku da posredno spozna ženu nauke (izdrži Sake) i momčinu sa Univerziteta Mediteran.

Petrovo pisanje opominje. Ono viče, lupa na vrata klozetske zbilje crnogorskog duha i motiviše na borbu. Bez neke posebne literarne vrijednosti, ali sa dubokom ironijom nošenom izuzetnim kritičkim duhom i smjelošću, pokazuje da još ima mladih ljudi, spremnih da rizikuju karijeru, egzistenciju, dakle svoj život, zarad nekih etičkih načela. To potvrđuje dio pisma, gdje iz njega progovara ponosni i prkosni Crnogorac, bez trunke diplomatije i uvlakaštva, koji ne poznaje zakone savijanja kičme pred ubuđalim tirjaninom, što odveć zaživješe međ' našom omladinom. „Kao svoje “mane” (piše Glendža) istakao bih da nikako ne dozvoljavam narušavanje svojih moralnih i profesionalnih kodeksa. Dakle, nikako ne bih dozvolio u profesionalnim odnosima bilo kakav vid mobinga, uslovljavanja, servilnosti ili poltronizma, što je, složićemo se, danas jako cijenjeno. Ističem da sam naročito netolerantan u slučajevima kada ovi “pritisci” stižu od onih koji su “autoritet” gradili zahvaljujući upravo njima i partijskoj knjižici, a ne svojim profesionalnim angažmanom.“ Tako da ne čudi što je nakon ovog, u jednom državnom sistemu podignutom na temelju policijsko-mafijaške saradnje, autor pisma bio pozvan na razgovor kod gradonačelnika. Time su u zgradi cetinjske opštine (nekada zgrade banske uprave kraljevine SHS/Jugoslavije), povampireni duhovi prošlosti koji su zavodili dosijee „zalutale“ komunističke omladine, koja se borila protiv ovog istog - orgija nepismenih plutokrata, korupcionaštva, licemjerja i opskurne demagogije. Siguran sam da bi Žarko Marinović bio ponosan na svog plemenika.

Vrhunac neprihvatanja radne etike i navika DPSS-a, nalazi se na koncu ovog štiva: „Na kraju Vas molim da moju prijavu uzmete u razmatranje, jer ako me uposlite, sigurno nećete doći u situaciju, da zbog moga (ne)rada, trpite kritike od gostujućih Vam inspekcija i policije. Sigurno se mojim radom ne bi bavila ni Državna revizorska institucija, niti Inspekcija za sprečavanje privrednog kriminala, a još manje Finansijska policija. Takođe, zasigurno Vas ne bih doveo u nezavidnu poziciju, da zloupotrebljavajući službeni položaj, od novca naših sugrađana, pazarim parfeme i hranu, ili namirujem sopstvene račune u restoranima, ni na Cetinju, ni u Podgorici, a ni u Budvi. Isto tako, nikada ne bih zloupotrijebio svoj položaj zarad “štelovanja” tenderskih dokumentacija, niti od Vas tražio da mi putem akontacija isplaćujete po nekoliko hiljada eura unaprijed. Od mene ne možete očekivati ni da insistiram da mi pored osnovnog radnog mjesta, dodijelite i neko “izmišljeno”, ne bih li na taj način prihodovao još jednu mjesečnu zaradu.“

Glendžino dekonstruisanje filozofije funkcionisnja lokalnog sistema, sa primjesama postmodernističkog egzibicionizma, obesmislilo je čitavu crnogorsku institucionalnost i prividnu ozbiljnost naših funkcionera, koju furaju preko naizgled skupih, ali jeftinih odijela i lakovanih gondola u obliku cipela. Možda bi ingenioznost ovog gerilskog načina obračuna, mogli uporediti sa nekim konceptualnim činom savremene umjetnosti; a možda i sa potencijalnom situacijom u kojoj neki subverzivac u trenutnoj ekspanziji pravoslavlja i nagle religioznosti, osniva društvo ateista, a onda hitajući grabi kod Amfilohija i moli za finasnijsku pomoć udruženju. Lol?

Nadajmo se da će ovo pismo postati paradigma obraćanja za buduće štelovane konkurse naše vlasti; da će omladina iz DPS iskrivljenosti preći u sokratovsku iskvarenost; a da će Crnu Goru, konačno, zapljusnuti talas revolucionarnosti duha i bunta (ne onog od 400.000, naravno). Završiću, baš onako kao što je i Petar završio pisamce lokalnoj vlasti: Sa velikim poštovanjem, a i uvažavanjem.

( Boban Batrićević )